U selima oko Bjelovara čitave obitelji likvidirane su javno, bez istrage i suđenja

Među stotinama nedužnih ljudi sa šireg bjelovarskog područja kojima se nakon Drugog svjetskog rata izgubio trag, a za koje su njihove obitelji naknadno saznale da su pogubljeni u šumi Lug, bio je otac Marice Šimić, jedne od sugovornica u filmu „Tajna zloglasne šume Lug“ koji će uskoro biti predstavljen javnosti. Kako je ispričala tijekom snimanja, njezin otac bio je u domobranima, a po završetku rata kratko se vrijeme skrivao kod kuće. No, nakon nekog vremena se javio sumještanima te je poslan na prisilni rad kod seoskog mlinara u Međurači, gdje je i živio. Taman kad je mislio da je opasnost minula, ipak su ga uhitili i zatvorili.

-Sjećam se, još to dobro pamtim. Išla sam u drugi razred kad su došli po njega. Baka je taman završavala ručak, kad se pojavio kod kuće i rekao da je UDBA došla po njega te da mora ići. Sjećam se kako nam je na odlasku rekao: Doći ću ja, nikome nisam ništa kriv – prisjetila se Marica Šimić. Oca su joj, kaže, odveli u zatvor u Bjelovaru gdje ga je majka naknadno i obišla. I nju je tada uvjeravao da će sve biti u redu i da će se brzo vratiti, svjedoči Šimić.

-I mi smo imali taj osjećaj. Nije bio nikome kriv, nije se nikome zamjerio. Svi su ga voljeli, u selu su se svi skupljali kod nas, veselili se. Ali, nekome je valjda zasmetao – kaže Šimić, čijem ocu se ubrzo nakon zatvaranja gubi svaki trag. Baš kao i nekolicini drugih muškaraca iz Međurače koji su odvedeni u isto vrijeme. U malenom selu svi su jako dobro znali tko je stajao iza prokazivanja i naređivanja odvođenja.

-Mato Gluhak je potpisao da njih treba likvidirati. Čovjek iz sela, sve je bilo iz sela. On ih je poznao, on je bio neki funkcioner – tvrdi Šimić.

A takvih je slučajeva u to vrijeme, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, bilo puno. Zločini se nisu događali samo u Lugu, nego i samoj Međurači. Šimić se prisjetila obitelji koja je likvidirana pred očima svojih sumještana.

-Taj Stjepan Tomašević se nakon povratka iz rata skrivao kod sestre u našem selu, no netko je to doznao i prijavio ga UDBA-i u Ivanskoj, tamo im je bilo sjedište. Iste te večeri stigla je skupina iz Ivanske, opkolili su kuću Tomaševićeve sestre i pobili cijelu obitelj. A što su ti ljudi bili krivi? Mogli su njega uloviti, a ne potući sve – navodi Šimić, koja pamti i priče o pojedinačnim ubojstvima u selu i oko njega. A za ono njezina oca u Lugu, obitelj je doznala sasvim slučajno.

-Jedan od muškaraca koji su ga odveli, a sve smo ih poznavali, nakon puno godina pohvalio se jednoj ženi iz Međurače, da su ih odveli u Bjelovar i da su ih kasnije ubili u Lugu – prisjetila se Marica Šimić.

O svemu tome tada se nije smjelo govoriti. Obitelji žrtava šutke su morale podnositi tugu i nepravdu. Nije im bilo nimalo lako jer su ih ljudi koji su preko noći dobili moć šikanirali na svakom koraku. Nju u njezina brata nazivali su „ustaškom djecom“.

-Ponekad bi u selo stigla pomoć, odjeću za školsku djecu. Bili smo sirotinja pa je i moja majka išla po robu. No, kad bi ona došla na red, rekli bi joj da više nema ničega. A drugi su nosili – dodaje Šimić.

Pravdu poniženi i obespravljeni nisu tjerali sami niti su zazivali osvetu. No, ponekad se za to, uvjerena je naša sugovornica, pobrinula neka viša sila.

-Taj čovjek koji je određivao koga će iz sela odvesti, imao je kćer jedinicu. Kad je imala 17 ili 18 godina, jednostavno se razboljela i umrla. Ljudi su govorili da je to kazna. On se s obitelji kasnije odselio u Bjelovar, a ljudi su pričali da bi često u strahu vikao kako vidi one kojima je sudio, kako ga napadaju – prisjetila se Šimić.

Iako o tome kako je okončao njezin otac nema pisanog traga, vjeruje kako je, baš kao što je kazao jedan od onih što su ga odveli, končao u Lugu. Stoga njezina obitelj svake godine odlazi na komemoracije u Lug. Zajedno sa stotinama drugih koji su u toj zloglasnoj šumi ostali bez svojih najmilijih.