Za isti posao vrijede različiti kriteriji i različite cijene
Ekološka poljoprivreda je godinama bilježila rast. Primjerice, 2007. su površine pod takvim, zelenim načinom proizvodnje zauzimale tek 0,6 posto ukupnih površina, a 2019. 7,2 posto. Iste su godine bila registrirana 5153 ekološka proizvođača i 395 prerađivača dok ih je 2013. bilo 1608 u proizvodnji i 181-an u preradi. U šest godina je dakle zabilježen rast od 32 posto. U eko proizvodnji je bio i Bjelovarčanin Krešimir Simon. Međutim, od nje je, odnosno od certifikata, i odustao nezadovoljan prije svega načinom nadzora koji, kaže, nije bio nadzor već birokracija.
-Izvadim dokumente, pregledamo čestice, oni to popišu, vide da se ništa nije promijenilo. Pitaju što sadim, pa malo to pogledaju, a ne razlikuju češnjak od poriluka – opisuje svoje iskustvo Simon.
Simon stoga i dalje radi po eko principima, ali više ne traži eko certifikat, a nema samo on problema s nadzorom. Na neujednačenost kontrola ovisno o kontrolnom tijelu upozorava Hrvatska poljoprivredna komora. To na primjeru povećanja proizvodnje dočarava predsjednica Odbora za eko poljoprivredu HPK, Amalka Vukelić.
-Neka tijela dozvoljavaju da se koristi vlastiti rasadni materijal iz voćnjaka u kojima trenutno proizvode dok druga tijela to ne priznaju već traže da od certificiranih rasadničara kupujete novi rasadni materijal – navodi Vukelić.
Osim kriterija, razlikuju se i cijene.
-Mogu biti u odnosu po jednom hektaru čak jedan naprema dva cijene – tvrdi Vukelić.
I to unatoč tome što su pravilnici napisani, ali tako da se mogu drugačije tumačiti. Iako eko poljoprivrednici mogu birati nadzornu stanicu, iz Hrvatske poljoprivredne komore traže da se kriteriji i cijene ujednače jer upravo zbog neujednačenosti i nedosljednosti ljudi dižu ruke od eko proizvodnje.