MLADI O NASILJU Je li šamar nasilje i jesu li žrtve same krive za silovanje?

Na snagu su stupile nove, strože kazne za nasilje nad ženama. Rezultat je to prošlogodišnjeg pritiska javnosti, ali i obveza koje je Hrvatska preuzela ratifikacijom Istanbulske konvencije.  No, osim sankcioniranja, raditi treba na prevenciji, a koliko je ona nužna pokazuju podaci istraživanja koje je prije četiri godine provedeno u sklopu projekta zagrebačkog Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje “Moj glas protiv nasilja-nasilne veze su bezveze” koji je na području Bjelovarsko-bilogorske županije provela udruga Budem. Ono je pokazalo da 23 posto mladih ne smatra da je prisiljavanje na seksualni odnos nasilje, trećina za nasilje krivi žrtvu, 26 posto smatra da šamar nije nasilje. Tatjana Grđan iz udruge Budem vjeruje da rezultati ni danas ne bi bili znatno drugačiji

-Ono što se promijenilo ovih nekoliko godina kako radimo s djecom i tinejdžerima na tu temu je to što će velika većina prepoznati sve vrste nasilja. Kada ih pitate koje sve vrste nasilja postoje oni će ih nabrojati, ali je problem što to ne znaju prepoznati u stvarnom životu – napominje Grđan i dodaje kako je to posljedica društva u kojem odrastaju i u kojem su okruženi nekim oblicima nasilja.

Potvrdila je to i naša anketa u kojoj smo mlade pitali je li šamar nasilje. I dok za jedne nema sumnje da je šamar nasilni čin, drugi nisu tako sigurni.

-Ovisi je li namjeran ili slučajno u afektu – rekao je dio mladih koji, dakle, drže da šamar ponekad nije nasilje. To je i zbog toga što su, tumači Grđan, skloni umanjivati problem.

-Pronalaze opravdanja – možda sam pretjerala ili pretjerao, pa je burno odreagirao, ali on to nije mislio. Velika većina će reći da misli kako se to neće ponoviti – kaže Grđan.

I na drugom pitanju je dio mladih pokazao da vjeruje u ukorijenjene stereotipe. Pitali smo ih izazivaju li žene svojim ponašanjem ili odijevanjem silovanje.

-Ne, svatko se ima pravo obući kako želi. To su budale koji misle da izazivaju, neka se obuku kako hoće – spremno nam je rekao dio mladih. Drugi ipak krivicu svaljuje na žrtve.

-Ovisi od žene do žene i ovisi o odijevanju, ali mislim da danas cure izazivaju, da. Možda da. Pokazivanje previše kože jednostavno dečke na neki način dovodi do ludila – rekla nam je druga skupina mladih pri čemu je zanimljivo da i u jednoj i drugoj grupi ima i djevojaka i mladića.

Taj ukorijenjeni mit kako su si žrtve same krive jer su pokazale previše kože je i odraz društva, ali i posljedica poruka kojima se mlade bombardira kroz primjerice videospotove i igrice, upozorava Grđan.

-Rijetko tko će za neku ženu koja to zna nositi reći da se ona tako odijeva jer se ona tako osjeća ili jer joj dobro stoji. Svi ćemo imati konotaciju da ona provocira – rekla je Grđan.

No, jesu li mladi u svojim stavovima izolirani ili su njihovi stavovi naučeni? Ista pitanja koja smo postavili njima smo postavili i odraslima. I dok su svi odrasli jasno dali do znanja da šamar bez iznimke je nasilje, pokazalo se da i dio njih vjeruje u mit o silovanju. Pitanje je, dakle, izazivaju li žene svojim ponašanjem i odijevanjem silovanje?

-Ne može žrtva biti kriva za ono što se događa nad njom, to je apsurdno – rekao nam je jedan građanin. Jedna građanka drži da žene ako se izazovno obuku izazivaju silovanje, druga to opovrgava i ističe kako je dokazano da to nije istina. Pita li se četvrtog sudionika naše ankete žene silovanje prizivaju – da, onako provokativno se oblače, to mi tako izgleda – kaže.

Takvi odgovori, nažalost, ne čudi, kaže Grđan, jer ipak smo takvo društvo. Izgleda, dakle, da su mladi ogledalo tog društva, njegov odraz. No, posljednjih godina odraz se ipak polako mijenja, smatra članica udruge Budem.

-U ovih nekoliko godina vidim da se mladi mijenjaju, mijenjaju svoje stavove. Mislim da dolaze u fazu kada bi oni čak nešto pokušali promijeniti – ističe Grđan.

Da bi do promjena u stavovima i razbijanja stereotipa i mitova o nasilju i došlo potrebno je dosta vremena i dosta rada, ali to je jedini način kako bi brutalnih slučajeva nasilja kakvim smo svjedočili bilo manje. (Danijela Mlinac)