DRUGA STRANA MEDALJE SOCIJALNO UGROŽENIH OSOBA Je li se kotač napokon počeo vrtjeti?

ĐULOVAC – Gdje je granica između kvalitetnog života i onog na rubu preživljavanja? Teško je to odrediti jer je to gledište različito i ovisi prvenstveno o pojedincu. Nekome je standard vreća brašna, osiguran krov nad glavom i plaćene mjesečne režije, dok nekome kvalitetan život znači imati skupocjen automobil, luksuznu nekretninu ili markiranu odjeću. Ipak, većina nas u sredini je, balansirajući između onog što trenutno imamo i onog što bismo vlastitim, dodatnim zalaganjem mogli postići u nekoj bližoj budućnosti. U sličnoj situaciji je i šesteročlana obitelj Berišić iz Đulovca koja od početka do kraja mjeseca preživljava s manje od četiri tisuće kuna primanja. Mnogima je to nezamislivo. A još je veći postotak ljudi koji ne mogu razumijeti kako netko s tim iznosom može biti zadovoljan i poprilično optimističan.

-Minimalna zajamčena naknada Centra za socijalnu skrb koju primamo svakog mjeseca iznosi 1920 kuna, a uz to primanje dobivamo još 2100 kuna dječjeg doplatka – priznaje Katarina Berišić (36) koja je život u Zagrebu 2004. godine zamijenila onim u Đulovcu. Rodom je iz Janjeva, a udajom za supruga koji je u ove krajeve i sam stigao s Kosova, ubrzo se njihova obitelj povećala. Supružnici Berišić imaju četvero djece – Magdalenu Marković (15), Melkiora (13), Josipa (11) i Anastaziju (4).

-Oduvijek sam htjela imati četvero djece i želja mi se ispunila. Iako zasad ne planiramo imati još djece, nikad se ne zna. Trenutno smo zaokupljeni time da pronađemo posao i poboljšamo standard života našoj obitelji – kazala je Berišić dodavši kako je teško s tako malim novčanim iznosom izbalansirati sve obveze i priuštiti djeci ono što im treba za normalno odrastanje. No, od teškoga, uvijek postoji još teže. Prisjeća se, tako, Katarina Berišić vremena kada je njezinoj obitelji bilo znatno teže nego što im je sada, unatoč skromnim primanjima. Pristojan krov nad glavom dobili su tek 2012. godine, nakon što im je država to omogućila APN-om, odnosno programom poticanja gradnje kuće. Dotad su promijenili dvije adrese, od kojih je posljednja bila tek jedna sobica na mjestu sadašnje kuće u kojoj imaju prikladne stambene uvjete za tako veliku obitelj.

-Pješke smo morali do središta naselja kada smo nešto trebali kupiti ili obaviti, a bez automobila i s tada troje malene djece, to je bio pravi izazov. Ta vremena su, srećom, iza nas. S godinama su djeca porasla, sada su troje njih školarci, a njihovo obrazovanje također košta. Srećom, Općina Đulovac priskače nam kako bismo što bezbolnije bili spremni za novu školsku godinu – iskrena je ova 36-godišnjakinja koja ne gubi optimizam, unatoč nimalo lakom životu. Iako su oboje nezaposleni, suprug uspije barem povremeno pronaći honorarni posao na građevinskim poslovima povećavajući svojoj obitelji na taj način kućni budžet. A Katarina je svjesna da još najmanje dvije godine, dok najmlađa Anastazija ne krene u školu, ona ni ne može prihvatiti posao jer djevojčicu nema tko čuvati. U međuvremenu bi i dječji vrtić u naselju trebao biti gotov, a njegovim otvorenjem problemi mnogih roditelja u sličnoj situaciji trebali bi se riješiti. Dotad će, kaže nam domaćica, preživljavati s onim što im je zakonom osigurano kroz minimalnu zajamčenu naknadu i dječji doplatak. Ali i proizvodnjom hrane za svoje potrebe. Naime, Berišići, zahvaljujući vlastitom vrtu, ali i uzgoju svinja i koza uspiju proizvesti većinu hrane za vlastite potrebe. Osim što se hrane zdravo, uštede na kupovini namirnica. Ujedno je to način da djecu od djetinjstva uče pravim vrijednostima. Ako ćemo suditi po onom prvom sudu, pristojnost, skromnost i rad u vrtu koji su odlika vrijednosti, dokaz su da će mladi iz ove obitelji itekako dobro znati koje su prave vrijednosti u životu. Jer, unatoč svim, mnogi bi se složili, nedaćama, ova obitelj svoju sudbinu promatra vedrim očima. Mnogo je onih, odaje Berišić, kojima je znatno teže nego njima.

-Ono što nedostaje ovom kraju su ljudi. Nedostaju mi mladi, okruženi smo većinom starijim stanovništvom i, nažalost, oni lagano umiru. Ujedno, ljudi su povučeni u sebe i ne druže se odviše – zaključila je Berišić koja nevjerojatno objektivno promatra svoju sudbinu, ali i sudbinu mnogih ljudi koji ju okružuju, a koji su u istim problemima.

Vjerojatno je to djelomično povezano i s niskim standardom jer ljudi koji nemaju posao i koji ne mogu svojoj obitelji pružiti što bi htjeli, teško da mogu biti u potpunosti sretni. No, trend se u posljednje vrijeme ipak mijenja. Sve je manje onih koji kukaju i žale se, a raste broj ljudi koji su odlučili vlastitu sudbinu uzeti u vlastite ruke. I to je ono što budi optimizam u malim sredinama poput Đulovca. Jer jedino ljudi mogu neko mjesto učiniti punim života. I to jedino zadovoljni ljudi. Đulovac, zahvaljujući obratu koji je počeo nastajati prije sedam godina, kada je Hrvatska postala dijelom Europske obitelji, polako postaje mjesto u kojem su ljudi, shvaćajući da njihova sudbina prvenstveno ovisi o njima samima, počeli biti zadovoljni. Mijenja se svijest, s njime i mentalitet ljudi, a ono što još ostaje za promijeniti kao dodatni vjetar u leđa ovom povijesnom svjedočenju – svakako su usklađivanje zakona i propisa s državne razine, te potom rad stručnih djelatnika na terenu. No, to je već druga tema koja zahtijeva zasebni pristup.

Kvaliteta života socijalno ugroženih osoba ovisi o mnogobrojnim faktorima, ne o njima samima, ali svakako su oni sami najveći dio kotača, koji se srećom, napokon počeo vrtjeti. (Martina Čapo)

(Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice)

*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije