Crna kokoš, fašinska metla, svinjski mjehur i jaja dio su ludih fašničkih običaja, evo koja im je uloga

Pokladni utorak ili Fašnik, posljednji je dan fašničkog ludila, značajan u godišnjem ciklusu narodnih običaja. ‘Fašnjek’, ‘Fašnjak’, ‘Fašenjak’ u svim krajevima Hrvatske ima isti smisao, što bolje se maskirati, ‘noriti’, bučiti, pokušati otjerati zimu i prizvati proljeće, odnosno buđenje prirode.

U bilogorskom kraju, ljudi su se u ovom razdoblju pridržavali brojnih narodnih običaja i vjerovanja, a samo nekih se prisjetila naša sugovornica Gordana Marta Matunci, čuvarica bilogorskih narodnih običaja.

– Na Fašnik se obično veselilo i častilo, pa i u vremenima kad su neki ‘svetki’ bili zabranjeni. Znamo da je taj utorak pomičan, nema određeni datum i ravna se prema katoličkom kalendaru, odnosno vremenu početka korizme i datumu na koji se slavi Uskrs. Na Fašnik smo kao djeca maskirani odlazili u ‘ophodare’, slagali se u brojne skupine, obilazili seoske kuće. Često smo se zablatili, ali smo bili radosni kad bi dobili kolače, jaja i krafne koje bi trpali u košarice ili nabijali na šibe. Jaje je posebno simbolično, jer predstavlja početak života, životnu snagu. Darivanjem se ta snaga prenosila na djecu, ali i odrasle. U davna vremena se nisu palile nikakve lutke, već bi se na ‘gemajdi’ zapalio snop ‘kukuruzinca’ i preskakivao, kaže Gordana Marta Matunci.

Posebnu ulogu na Fašnik imali su ‘fašenski’ orkestar i svirci koji su svirali sva moguća glazbala, udarali, lupali, tukli, kreštali, cvilili. Našao se u povorci tako i koji lavor za udaranje kuhačom, ‘rifljača’ obješena oko vrata za udaranje ritma, zatim razna fućkala i ćup na koji bi se napeo svinjski mjehur, da bi mogao ‘prditi’ i ‘mrgudati’.

– Bukom, pjesmom i žestokim zvukovima tjerala se zima, a dozivalo proljeće. Stari su govorili da je svaki dan nakon Božića dulji za jedan pijevčev korak. A sad je pijevac prilično zakoračio prema naprijed. Na Fašnik smo njegovali još jedan zanimljiv običaj. Netko od odraslih bi zaklao crnu kokoš, od nje se kuhala ‘fašenska’ juha koju su svi ukućani morali pojesti. Govorilo se: “Tko tu juhu pojede, bit će zdrav i neće ga ujedati zmije.” Kokošju glavu bismo pak bacili preko krova, jer ako krenu krepavati kokoši, nek’ to radije budu susjedove. Neki su kuhali i juhu od bijele repe, kojom bi potom poškropili stopala, baš zato da ih u proljeće, kad budu hodali bosi ne ujede zmija ili ne upikne trn, prisjeća se Matunci.

Na Fašnik je gazda od vrbe ili brezovog šiblja izrađivao ‘fašensku metlu’. Muškarac je morao uzeti novu dršku, nataknuti ju na snop šiblja i spremiti u komoru.

– Nije se koristila, već ako se te godine u kući rodilo dijete, gazda bi stao na metlu iza vrata, čekao ‘suđenice’ i slušao o čemu govore oko zipke i djeteta, odnosno kakvu mu sudbinu predviđaju. Ako bi gazda zašuškao ili zaškripio vratima suđenice bi ga čule, krenule napadati, a on se jedino mogao obraniti tom ‘fašinskom’ metlom. Suđenice inače spadaju u bilogorska mitološka bića, govori Matunci, dodajući još jednu običajnu zanimljivost. Naime, na sam Fašnik, kad se obilno jelo i pilo svi muškarci su slavili imendane, a sve žene na Pepelnicu, kad se strogo postilo.