Blagdani nekada: Vjerovalo se da će po tijelu izrasti čirevi onome tko napravi ovo

Blagdani danas i blagdani nekada kao da su dva različita pojma. Tako je i kada je riječ Badnjaku. I dok se u današnja vremena, svjedočili smo jučer, najčešće ‘naganjaju’ pokloni, obilaze veliki trgovački centri, kupuju kolica i kolica potrebnog i nepotrebnog, nekad se pažnja usmjeravala na potpuno drugačije vrijednosti. Narodne običaje, zajedništvo, obitelj i napredak u raznim pogledima. Ovo je jedna priča o Badnjaku nekada koju je s nama podijelila Gordana Marta Matunci.

Post 

– Pripreme na Badnjak počinjale su rano ujutro, jer je sve do sljedećeg dana moralo biti gotovo. Kuća pospremljena, hrana pripremljena. Na Badnjak se strogo postilo. Žene su radile razne salate, primjerice grah i krumpir salatu, kiselo zelje, pekle su se pole od krumpira, kuhale kaše i pekle gibanice s heljdinom kašom. Riba se u našim krajevima nije pretjerano jela. Na stolu su uobičajene bile i tikve, turkinje, krumpir s crvenim i bijelim lukom. Meso je bilo nezamislivo, a vjerovalo se da tko bi ga na Badnjak jeo, po tijelu bi dobio velike čireve, kaže Matunci, objašnjavajući kako je plašenje imalo jasan cilj, stvoriti kod ljudi umjerenost, umiriti prejedanje i napijanje.

U ovom razdoblju oskudno su se koristila jaja, jer ih zimi kokoši nisu mnogo davale. Štale su na Badnjak morale biti očišćene, a gazda kuće bi predvečer nahranio blago, isto oskudno, jer su i životinje na neki način morale postiti. Jedan od najbitnijih elemenata Badnjaka bila je vatra.

– Morala je s Badnjaka na Božić gorjeti cijelu noć. Tako bi kuća dok su se ljudi vratili s polnoćke bila topla. Najsvečaniji i najuzbudljiviji trenutak ipak je bio unošenje Božića u kuću. To je obično činio gazda u obitelji. U svemu mu je pomagao sin ili unuk i u svakom slučaju je to trebao biti dječak. Gazda bi tako tijekom dana pripremio plahtu ili tkaninu, u nju stavio otavu, sjeno i slamu, nabacio sve preko ramena, dok je dječak u ruci nosi upaljenu svijeću. Pokucali bi na vrata i ukućane pozdravili s ‘Hvaljen Isus i Marija’, na što bi ovi odgovorili: ‘Na vijeke hvale vrijedan’. U kući bi sjajila samo vatra iz peći. Uslijedilo bi izgovaranje ceremonijala i želja za svako dobro, navodi Matunci.
Majka djeteta, odnosno gazdinog pomoćnika uzimala je tada svijeću i postavila u izdubljenu repu. Svi okupljeni tada bi kleknuli na pod i zajedno izmolili Oče naš.

Malo jela, malo pila

– Gazda je užetom kojim se vezalo sijeno ili pšenica, obilazio oko stola. Čučnuo bi kod jedne, druge i na kraju treće noge te ih vezao. Kad bi taj dio završio, domaćica je morala uzeti dugačku ražinu slamu i od nje složiti križ na ‘golom’ stolu. Već je imala pripremljenu i zdjelu sa svim žitaricama, crvenim i bijelim lukom te porilukom jer je trebalo imati tri vrste luka. U svaku četvrtinu bi stavila malo žita i novca, prekrižila ga, dok je gazda ceremonijalno podizao stolnjak i sve triput blagoslovio. Gazdarica i snaha potom su nosile posno jelo na stol, na kojem je uz hranu obavezno stajala božićna pšenica s raspelom. Svi su se prekrižili, a jedan tanjur je bio složen naopačke, za one koji su te godini preminuli, svjedoči bilogorska čuvarica narodnog blaga.

Na Badnjak se malo jelo i malo pilo. Na stolu su uvijek, za dobro zdravlje bili posluženi med i bijeli luk, odnosno narodni prirodni antibiotik. Bor se nije kitio kao u današnje vrijeme.

– Borovi su u praksu ušli tek kasnije. Mi smo kitili borove grane s ukrasima koje smo sami izrađivali. Kokice, tzv. ‘pucance’ smo nizali na konac i nazivali iz bilogorskim biserima. U staniol papir smo umatali orahe, spajali papirnate karike u lance i izrađivali razne ukrase od krep papira. Za vrijeme kićenja uvijek smo pjevali narodne božićne pjesme. Pod stol se stavljala slama na kojoj su se djeca igrala i valjala. Netko bi im pružio koju jabuku, skromni slatkiš i najčešće bi mališani ispod stola zaspali, dok su se odrasli polako spremali na odlazak u crkvu na polnoćku, prisjeća se Matunci.

Starinsko pucanje

Po povratku iz crkve, ukućani su se okupljali oko stola, grijali uz vatru, jeli kobasice i pečenicu koja se rezala od buta, jer u suprotnom, u kući nije bilo sreće. Uz čestitanje Božića, nazdravljalo se se rakijom i vinom.

– Ono što posebno pamtim iz tih vremena je pucanje bičem. U pola noći, kad su se oglasila zvona na crkvi, muškarac koji nije išao na polnoćku uzeo bi bič i njime pucao. Imalo je i to smisla. Na taj način je tjerao razne gamadi, miševe, štakore, lisice i lasice, kako ne bi napravili štetu, kaže Gordana Marta Matunci.