Dali otkaze, napustili gradski asfalt i upustili se u poljoprivrednu pustolovinu života

Što kada vam treba promjena i kada biste vrevu gradskog asfalta rado zamijenili nešto mirnijim ruralnim životom? Upravo na taj za mnoge zastrašujuć korak odlučili su se Marija i Željko Rossi. Prije pet godina su iz zagrebačkog Laništa doselili u Rugvicu i gradski asfalt zamijenili kućom i zemljom, a upravo su zbog zemlje i okrenuli novu stranicu.

-Ja već šest godina ne jedem meso i u principu jedem samo voće i povrće tako da mi je bilo bitno da imamo svoje. Uz to, tih šest godina pijem sokove i riješila sam sitne zdravstvene probleme – priča što je bio ‘okidač’ Marija.

 

Od želje do soka

Kupili su kuću i zemlju, napustili grad i sada na oko tri tisuće kvadrata uzgajaju svoje povrće što je izazov koji i dalje svladavaju jer ih život u stanu nije obučio za obradu tla.

-Moji roditelji su uvijek imali neki mali vrt, ali ja sam bila u školi, na poslovima i nisam znala držati te vrtlarske alate u rukama – smije se Marija Rossi.

Nedostatak iskustva ih nije obeshrabrio jer sve se može naučiti, pa tako i kako na organski način suzbiti nametnike jer cilj je živjeti i proizvoditi zdravo.

-Uzeli smo dvije indijske patke trkačice koje nas zaista oslobađaju od puževa i smrdljivih martina tako da ne moramo koristiti nikakve preparate – spremno otkriva trik Marija.

Prije dvije godine Marija i Željko su povukli odvažan potez, oboje su dali otkaz i odlučili se posvetiti svom OPG-u i živjeti isključivo od onoga što sami proizvedu.

-Živimo isključivo od toga zato što smo se htjeli maknuti od ljudi, imati mirniji život. Sve ovisi o tome koliki su vam apetiti, ali nama je ovo jako zadovoljavajuće, iskreno – priča ta mlada poljoprivrednica sigurna u to da su odlučili dobro.

 

Iako rade i nešto zimnice glavnina proizvodnje se odnosi na hladno prešane sokove u koje ide njihovo voće i povrće, sokove rade i od mrkve, cikle, kelja, a to je kod susjeda izazvalo čuđenje. Nisu im baš jasni mladi ljudi koji su otišli iz grada i napustili sigurne poslove kako bi proizvodili sokove.

-Mislim da ni nakon dvije godine nekim starijim susjedima i dalje nije jasno što zapravo mi radimo i zašto ljudi piju te sokiće, ali damo i njima sok preko ograde, pa da im bude malo jasnije – kroz smijeh priča Marija.

Mjesta na tržištu ima

Unatoč skepsi, oni su željeli svoju priču pretočiti u bocu, u sokove.

-Vjerujemo u te sokove i vjerujemo da se crijeva malo odmaraju, da bude ten blistaviji tako da smo htjeli to iz ljubavi ponuditi ljudima i na kraju se to baš prekrasno proširilo, pa smo morali sadnju i proizvodnju proširiti – priča Rossi.

Kako bi bili sigurni da svojim kupcima daju ono najbolje još uvijek svaki korak u proizvodnji rade sami.

-Sve još uvijek sami cijedimo zato što se možda iskreno i ograničavamo jer želimo da je sve pod našom kontrolom. Sokovi su hladno prešani, ali ne hladno pasterizirani tako da čim ih iscijedimo, pakiramo ih, sjedamo u automobil i vozimo zato što u hladnjaku mogu stajati samo tri dana – opisuje proces Marija.

 

Interes ih je oduševio, pa ne bježe od ideje povećanja proizvodnje, a nakon što su osvojili nepca odraslih, zdrave sokove žele ponuditi i mlađima.

-Uskoro ćemo ići u proizvodnju sokova za djecu u koje nećemo stavljati toliko celera i đumbira, a želimo ‘sakriti’ mrkvu i ciklu tako da ona ipak dobiju svoju dnevnu dozu vitamina – otkriva nam planove Marija Rossi.

Željko i Marija će pak i dalje učiti, truditi se i raditi, rada se ne boje i iako priželjkuju proširenje žele zadržati sadašnju povezanost s kupcima, komunikaciju koja ih, kaže Marija, hrani, prioritet im je kvaliteta kako bi, kaže, svaka boca bila puna ljubavi.