Borba za život: Donosimo veliku ispovijest snažnih žena koje su pobijedile rak

Svake godine u Hrvatskoj više od 25 tisuća osoba dobije dijagnozu neke zloćudne bolesti, zbog čega rak i dalje predstavlja najveći javnozdravstveni problem. Iako je jedan od izazova današnjice, otkrivanje bolesti u ranoj fazi i pravodobno liječenje dovodi do uspješnih rezultata, odnosno veće mogućnosti za izlječenjem, a potom i oporavkom.

Za tešku dijagnozu prije desetak godina doznala je i Bjelovarčanka Dubravka Jurić – Barišić. Iako tek na pragu četrdesete, unatoč redovitim preventivnim pregledima na kojima je uvijek sve bilo u najboljem redu, iznenada i neočekivano je potvrđena dijagnoza medularni karcinom dojke. Uslijedili su brzinski pregledi, suočavanje s bolešću i početak liječenja.

Prihvaćanje istine 

– Tijekom tuširanja napipala sam kvržicu na desnoj dojci, zbog čega se u mojoj glavi odmah “upalio” crveni alarm. Javila sam se liječnici opće prakse i obavila UZV na kojem je potvrđena sumnja da se nešto događa. Nakon biopsije, službeno je postavljena dijagnoza. Prvih dana sam bila u velikom školu, posebno zbog kćeri i sina koji su tada bili mali, u prvom i trećem razredu osnovne škole. No, u tim trenutcima čovjek ne smije “sjest i plakat”, već pronaći dovoljno snage za sve što ga čeka, kako zbog sebe, tako i zbog svoje obitelji, prijatelja i svih onih koji ispunjavaju njegov život. Liječila sam se u Zagrebu, na KBC-u Rebro gdje sam obavila niz detaljnih pretraga, predoperativni zahvat, a zatim i operaciju te vrlo zahtjevnu turu kemoterapija i zračenje. Moja borba je krenula u studenom 2013. godine te je uspješno okončana u rujnu 2014. Na svu sreću, nalazi su uredni punih 11 godina, a svi se nadamo da će tako i ostati. Na redovitu kontrolu odlazim jednom godišnje, kaže gospođa Jurić – Barišić, danas 51-godišnjakinja.

Kao i kod većine drugih bolesnika, početak borbe sa zloćudnom bolesti bio je težak, zbunjujuć, s hrpom pitanja iznad glave. Koliko će trajati liječenje, kako će sve završiti, da li ću na ovom putu imati dovoljno snage, hoće li mi okolina pružiti dovoljno razumijevanja za moje potrebe? Puno je upitnika i nedoumica odjednom.

– Sreća je što sam od prvog trenutka bila potpuno otvorena u pogledu pričanja o svojoj bolesti. Nikad ništa nisam prešućivala i skrivala, a da je bilo itekako teških i izazovnih dana, bilo je, posebno za vrijeme liječenja. Već nakon prve kemoterapije, uslijed naglog pada leukocita završila sam u izolaciji u bjelovarskoj bolnici. Vodila sam borbu zajedno s našim liječnicima i medicinskim osobljem, nastojeći prevladati taj težak, iscrpljujuć početak. Iako je medularni karcinom dojke danas vrlo čest, mahom i kod mlađih žena, o toj bolesti se još uvijek ne zna previše. Zato je važno pričati, potražiti savjete, informirati se na provjerenim mjestima i na kraju krajeva, zbog drugih bolesnika svoje iskustvo prenositi dalje.

Stvaran život 

Gubitak kose, nagle reakcije organizma na kemoterapiju i zračenje, neželjene promjene izgleda, stalna zabrinutost okoline, kupovina marama i perika nisu scene iz nekog filma, već slike stvarnosti i trenutaka od koji se ne može pobjeći.

– Izazov je kad počnete gubiti kosu, kad se vrlo brzo morate ošišati do gola, pa se pogledate u ogledalo i odjednom shvatite da je taj odraz doista vaš i da ste iz vedra neba postali dio jedne strašno teške priče. No, to je nažalost tako. To je život koji nitko ne bira, već mu se dogodi. Osobno sam prihvaćala pomoć ljudi oko sebe, jer mi je tako bilo lakše i psihički i fizički. Suprug je bio moja stijena, ogromna podrška, dajući od sebe ne sto, već tisuću posto. Mama, sestre, prijateljice su uz mene bile konstantno. Uvijek su imale vremena za posjet, poziv, nešto obaviti, donijeti mi, a ja sam zahvaljujući njima uspješno skretala misli s bolesti i napornih terapija, iskrena je Dubravka Jurić – Barišić, dugogodišnja članica Udruge žena liječenih od karcinoma Biser i Lige protiv raka BBŽ.

Učlanjivanje u rad raznih udruga i organizacija koje okupljaju osobe oboljele i izlječenje od zloćudnih bolesti, također je bitan segment dobivanja grupne podrške od onih koji su prošli ili trenutno prolaze isto.

– Biser i njezine članice pružile su odgovor na moja brojna pitanja. Tvrdim da vas u tijeku liječenja nitko ne može shvatiti dovoljno dobro negoli osobi koja ima samo jedan cilj, a to je izliječiti se i preživjeti. Teško je prihvatiti, ali dobna granica žena oboljelih od raka dojke drastično pada. Danas na kontrolama susrećem jako mlade žene, čija borba tek kreće. Moja poruka svima je da pronađu vremena za preventivne preglede te da odlazak liječniku ne odgađaju, jer što se prije rak otkrije, izlječenje je izglednije. Postoje žene koje su u stalnoj borbi sa svojim mislima i osjećaju da sve moraju same, ići na posao, kuhati, čistiti, brinuti o djeci, no to ne smije biti tako. Bolest kad dođe, pogađa cijelu obitelj, sve staje i neke do tada bitne stvari, postanu sporedne. Najvažnije je posvetiti se liječenju, uzeti vremena za sebe, baviti se sobom, a od najbližih dobiti ljubav, pažnju, pomoć i podršku, poručuje Jurić – Barišić.

Pozitivan stav

Bez značajnih simptoma, zdravstvenih problema i poteškoća, Nada Jurković iz Bjelovara otkrila je prije 20 godina da boluje od raka debelog crijeva. Kako se tada spremala za odlazak u mirovinu, znala je da će više vremena imati za brigu o svom zdravlju i preventivne preglede. Danas kaže kako joj je u neku ruku upravo mirovina spasila život, jer da je pričekala još koji mjesec ili godinu, tko zna kako bi njezina priča završila.

– Kad sam nakon pregleda čula liječnikove sumnje, doslovno mi se svijet “srušio na glavu”. Sva sreća, bolest je otkrivena na vrijeme i u pitanju je bila vrsta karcinoma koja prilično sporo napreduje. Dio pretraga sam obavljala privatno, dio putem zdravstva. Za operaciju je bio zadužen fantastični medicinski tim u Kliničkoj bolnici Dubrava, a cijeli proces, od prvih pretraga do operativnog zahvata odrađen je jako brzo. Koliko god zvučalo ludo, kod mene je sve išlo kao “po špagi”. Uspjela sam postići dobar balans, posložiti se u glavi i u borbu s rakom krenuti hrabro, odlučno, bez depresivnih stanja i crnih misli. Operacija je bila teška, oporavak dugotrajan, jer sam paralelno odlazila i na kemoterapije i na zračenje. U to vrijeme na raspolaganju nije bilo pametnih lijekova. Naravno, posljedice su bile prisutne, umor, mršavljenje, gubitak apetita, promjena izgleda i nagli pad težine na svega 50 kilograma. No, psiha je bila stabilna i jaka, priča o svojoj životnoj borbi 74-godišnja gospođa Jurković, vesela i pozitivna umirovljenica koja danas kroz rad Lige borbe protiv raka rado pomaže drugima.

Samo dvije godine nakon što je pobijedila rak debelog crijeva, za Jurković je uslijedio novi šok, nova dijagnoza i nova borba.

– Liječnici su otkrili da je rak zahvatio i jetru, pa sam ponovno bila podvrgnuta operaciji. I taj je dio prošao odlično, zahvaljujući divnim liječnicima i ljudima oko mene. U svemu tome mogu reći da su moja obitelj i prijatelji bili u većem strahu od mene. Danas pacijenti na raspolaganju imaju psihijatra, pa mogu računati i na tu vrstu pomoći. Pacijenti su prije 20 godina sve morali sami, uz neizostavnu podršku najbližih. Tvrdim da su osim postotka za izlječenje, u borbi s rakom najvažniji glava i psiha koji čovjeku mogu pružiti nadljudsku snagu. Nije to pusta priča, već prava istina, smatra 74-godišnjakinja.

Pronaći snagu 

Danas, nakon dvije životne borbe iz kojih je izašla kao pobjednica, gospođa Jurković živi punim plućima. Iako ju stoma u pojedinim aktivnostima sputava, tvrdi da je riječ o samo jednoj usputnoj sitnici.

– Na kontroli kod onkologa zadnji sam put bila 2017. i rečeno mi je da više ne moram dolaziti. Naravno, vodim brigu o svom zdravlju, pratim i osluškujem tijelo, redovita sam na ostalim kontrolama. Odlazim na rekreaciju, volim izlaske, druženje s prijateljima, aktivna sam i u Savezu umirovljenika Bjelovar. Volim pomagati drugima, pružati im podršku, a na njihove brojne nedoumice i strahove reći: „Ma daj, možeš ti to. Moraš pobijediti, zbog sebe i zbog drugih. Čovjek je jači od te bolesti”, poručuje hrabra Bjelovarčanka.