Zašto je vuna kod nas problem, a ne vrijedan resurs i nazire li se rješenje?
Što s vunom nakon striženja ovaca? Pitanje je to na koje mnogi ovčari nemaju odgovor. Nema ga ni Željko Held koji na svom imanju u Velikoj Barni ima matično stado od 200 ovaca, a u posljednjih nekoliko godina pamti tek jedan pokušaj otkupa.
-Pojavili su se, ali samo telefonom da ako bi mi prilikom šišanja pakirali to u najlonske vreće, da bi oni to otkupili i ja sam jedne godine to zaista i napravio, spakirao u nove najlonske vreće, povezao, složio sve, ali se nikada nitko više nije javio – opisuje svoje iskustvo Held.
Malo dalje u Uljaniku na imanju Željka Krajinovića ista priča. Do pred osam godina je vunu mogao i prodati, ali ti su dani davna prošlost.
-U početku se to nešto i otkupljivalo, a poslije se doslovno zbrinjavalo, samo nosi, sklonili smo da se to ne skladišti bespotrebno – kaže taj garešnički ovčar.
Danas vunu nema kome ni dati, niti ima organiziranog saniranja. Krajinović ima oko 230 odraslih ovaca što znači da na godinu ima 500 kilograma vune, a to je pak dovoljno da se nakon dvije sezone i sa skladištenjem na gospodarstvu nađe u problemu.
-24 kubika naprešane vune uskladištite što je jedna lijepa prostorija i napravite sami sebi problem jer tako stvorite stanište za štakore koje onda morate rješavati – navodi Krajinović.
Primjeri dobre prakse i problemi s kojima se susreću
Nemogućnost adekvatnog zbrinjavanja vune dijele uzgajivači iz cijele zemlje. Karli Škorjanc je primjerice dosadilo gledati kako se na Krku vuna baca ili spaljuje, pa je pred koju godinu sa zadrugom odlučila nešto poduzeti. Angažirala je ovčare, ostale poljoprivrednike, ali i gradove i općine koji su sufinancirali zbrinjavanje i odlučila vuni podariti novi život. Međutim, tu je naišla na problem prerade.
-U Hrvatskoj postoji samo jedan obrt koji se bavi češljanjem i bojanjem vune, ali ne postoji praonica vune tako da sam onda gledala u svim okolnim zemljama gdje bismo mogli poslati našu vunu na pranje i daljnju obradu – opisuje izazove Škorjanc i dodaje kako je u cijeloj Europi sve manje praona vune jer ju u tekstilnoj industriji potiskuje jeftiniji poliester zbog čega su odjevni predmeti od prave vune mnogima preskupi i tako nastaje začarani krug.
Vunu su tako slali u Sloveniju i potom obrađenu prodavali kao pređu i češljanu vunu. Godišnje su zbrinuli oko šest tona vune. No, odjevni predmeti i suveniri tek su djelić mogućnosti uporabe vune koja se pokazala kao pravi biser i otkriva se sve više alternativnih mogućnosti uporabe.
-Koristi se u građevinskoj industriji umjesto kamene vune, hidroponiji, sada se čak rade i polimeri. Umjesto da se neke stvari rade od plastike pokušava se isto napraviti od prirodnih materijala tako da se i dijelovi automobila za Formulu 1 rade od polimera od vune i smole – navodi nevjerojatne mogućnosti Škorjanc.
Primjena vune u poljoprivredi
Jedan od načina je vratiti ju prirodi, odnosno poljoprivredi jer ovčja vuna se sjajnom pokazala za malčiranje primjerice vinograda, ali i kao gnojivo. No, iako u Hrvatskoj ima gotovo 584 tisuće ovaca što znači i puno vune s kojom ovčari ne znaju što će, postoje tek dva postrojenja za proizvodnju peleta od vune, dakle proizvodnje gnojiva. Jedan je u Lici, a drugi u Koprivničko-križevačkoj županiji u mjestu Molve Grede. Ondje ga je otvorio Dominik Piskor, postrojenje je proradilo lani, ali put do toga nije bio lagan, zbog birokracije je trajao godinu i sedam mjeseci.
-Ja sam morao raditi HACCP kao da sam u proizvodnji hrane, a to su procedure da boli glava, ali smo uspjeli to riješiti. Išli smo čak i u Njemačku u proizvodnju, pa smo u Hrvatskoj inspekcijama nosili slike da vide kako to izgleda i da shvate da to nije tako komplicirano kako su mislili da je – opisuje ‘porođajne muke’ Piskor.
Mjesečni kapacitet mu je deset tona, a sirovina očekivano nije problem. Gnojivo koje se od nje dobije je je sto posto organsko.
-Mi imamo deset posto organskog dušika i šest posto kalija što je za ekognojivo izvrsno i to je jedna prednost – ističe Piskor.
Takvo organsko gnojivo zadržava vlagu u tlu, pa je potrebno i manje navodnjavanja, ali peleti od ovčje vune u poljoprivredi još uvijek nisu dovoljno prepoznati. Dijelom i zbog cijene koja na dio poljoprivrednika djeluje obeshrabrujuće.
-Peleti od ovčje vune jesu malo skuplji, tona je 800 eura kod nas, ali treba uzeti u obzir da tog gnojiva ide duplo manje po hektaru nego nekog drugog gnojiva – napominje Piskor.
Interes se polako budi, pa uz Njemačku dio peleta plasira i na domaćem tržištu. Svjestan je da za probijanje treba strpljenja jer se poljoprivrednici trebaju uvjeriti u koristi takvog gnojiva, a ako proizvodnja još snažnije zaživi tada će i odbačene vune biti manje.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.