Bolničko groblje kao svjedok lokalne povijesti

Povodom ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige, usmjerenog na pričanje i slušanje priča, Gradska knjižnica Pakrac i Muzej Grada Pakraca pridružili su se manifestaciji posebnim događajem – predavanjem ugledne povjesničarke dr. sc. Vijolete Herman Kaurić, više znanstvene suradnica Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Stručnjakinja za povijest Pakraca, Lipika i šireg slavonskog područja održala je predavanje na temu lokalne povijesti koja mnogima još uvijek nije dovoljno poznata: “REALNOST NESTAJANJA – bolničko groblje u Pakracu”.

Predavanje je održano u jučer u Gradskoj knjižnici Pakrac, gdje je dr. sc. Vijoleta Herman Kaurić govorila o bolničkom groblju u Pakracu, koje je nastalo uz izgradnju velike Kraljevske zemaljske bolnice. Naglasila je kako je Pakrac, kao jedna od važnijih postaja u sklopu Vojne krajine, imao bolnicu namijenjenu prvenstveno vojnicima, ali djelomično i civilnom stanovništvu. Oko 1850. godine bolnica je postala opća javna zemaljska bolnica, u kojoj su se liječile bolesti poput tuberkuloze, upale pluća, bolesti bubrega te spolno prenosive bolesti, pri čemu je s vremenom sve više uključivala liječenje civilnog stanovništva.

Specifičnost ove bolnice bila je smještaj u prostranoj zgradi Trenkovog dvora, koja je u usporedbi s drugim bolnicama u tadašnjoj Požeškoj županiji bila znatno veća. Prekretnica u povijesti Pakraca dogodila se izgradnjom velike kraljevske javne bolnice, treće po veličini u Hrvatskoj i Slavoniji, nakon bolnica u Zagrebu i Osijeku. Pakračka bolnica jedina je imala javni status, odgovorna isključivo Zemaljskoj vladi u Zagrebu, što je značilo da lokalni činovnici nisu mogli provoditi inspekcije – tu su ulogu imali isključivo vladini povjerenici.

Od Trenkovog dvora do modernog bolničkog kompleksa

Prvog dana mjeseca listopada 1896. donesena je odluka o izgradnji nove bolničke zgrade, a stara zgrada Trenkovog dvora prodana je Srpskoj crkvenoj općini i prenamijenjena u Učiteljsku školu (preparandiju). U samo dvije godine dovršen je novi kompleks za 120 pacijenata, koji je kasnije proširen kako bi se osigurala dodatna mjesta za smještaj bolesnika. Riječ je o modernom bolničkom kompleksu koji je već 1905. godine bio elektrificiran, čime su Lipik i Pakrac, nakon Šibenika, postali među prvim gradovima u Hrvatskoj s električnom energijom.

Posebnost pakračke bolnice bila je i u tome što je otvoren i odjel za umobolne, gdje je prvotno smješteno 70 pacijenata (40 žena i 30 muškaraca). Kako bi se rasteretila bolnica u Stenjevcu, tada jedina ustanova za duševne bolesnike, pakračka bolnica je proširila skrb za ovu vrstu pacijenata, uključujući i osobe s problemima ovisnosti. Godine 1908. izgrađena je nova zgrada psihijatrije, poznata kao “Žuta kuća”, s kapacitetom za 200 pacijenata. Bila je druga po veličini ustanova za smještaj duševno oboljelih na području Hrvatske i Slavonije (ugarski dio Monarhije), odmah nakon Stenjevca, dok se treća nalazila u Šibeniku (Dalmacija – austrijski dio Monarhije).

Propisi o javnom zdravstvu i grobljima

Rad bolnice i mrtvozorništva bio je sastavni dio javnog zdravstva, uređen zakonima iz 1874. i 1906., koji su bili osnova današnjeg zdravstvenog sustava. Naredbom Kraljevske zemaljske vlade iz 1871. godine, točno je propisano gdje se mogu izgrađivati groblja – na suhom tlu, 400 metara udaljena od naselja, što dalje od vodotoka i prometnica. Godine 1893. propisano je da mrtvaci moraju biti

pregledani, a 1901. reguliran je prijevoz tijela do mjesta ukopa, uz stroge sanitarne mjere. S obzirom na visoke troškove i propise, većina pokojnika umrlih u bolnici bila je sahranjena u njenoj blizini, dok je samo mali broj prevezen u rodne krajeve.

Prvo bolničko groblje nalazilo se na padini iznad pruge, u blizini prve bolnice u Trenkovom dvoru, a danas više nema vidljivih ostataka. U arhivima se spominje i bolničko groblje Šeovica, gdje su sahranjeni pripadnici različitih konfesija (rimokatolici, pravoslavni, muslimani) iz razdoblja Prvog svjetskog rata. Međutim, danas su ostaci ovog groblja nevidljivi zbog ratnih razaranja i promjena u okolišu.

U knjizi pakračke bolnice zabilježeno je da je od 28. srpnja 1915. do 15. prosinca 1918. kroz bolnicu prošlo gotovo pet tisuća austrougarskih vojnika, među kojima je bilo i onih koji su tu preminuli, a pokopani su na groblju u Šeovici.

“Odnos prema pokojnicima i grobljima odraz je kulture određenog mjesta, no nove generacije nisu pokazale osobitu brigu u tom pogledu”, zaključila je dr. sc. Vijoleta Herman Kaurić, naglašavajući kako bi prema precima trebalo pokazati više pažnje. (mk)