Ratari diljem županije u mukama: Što kada ni ograde ni repelenti ni strašila na pomažu, a odšteta je kikiriki?

Goran Starčević obrađuje šezdesetak hektara, bavi se ratarstvom, parcele su mu raštrkane na nekoliko mjesta na grubišnopoljskom području, a poput mnogih i on protiv svoje volje svojim usjevima hrani divljač.

-U nekim selima kada posadim kukuruz naprave veliku štetu, a ako posijem pšenicu brkulju u nju ne vole ući, pa moram pažljivo birati koju ću kulturu gdje sijati baš zbog divljači – kaže Starčević.

Brkulje su sorte pšenice koje divljač barem kod njega zaobilazi, nisu im po ‘šmeku’, pa su se tom mladom grubišnopoljskom rataru pokazale učinkovitima.

-Za sada je dobro, divljač uopće ne ulazi u nju, samo prođe. Ti brkovi, zato zovemo tu sortu brkulja, oni ih valjda škakljaju po nosu, pa ih to odbija, ne znam točno zašto – nije ni bitno zašto, glavno da odbija, smije se Starčević.

Zbog plodoreda se ne može uvijek i svuda osloniti na brkulje, pa se uzda u repelente i ograde jer od odšteta nema, kaže, sreće.

Gorko iskustvo

I dok na grubišnopoljskom području divljač zaobilazi brkulje, na garešničkom im se ona omilila, pa ju rado gricnu, a poljoprivrednici ostanu praznih polja, ali i praznih džepova pri čemu odštete nisu uvijek neka sreća. U to se uvjerio Dario Abramović koji 40 hektara obrađuje u šest sela, a lani mu se divljač u Maloj Bršljanici kod Garešnice pogostila s čak četiri hektara kukuruza i to unatoč repelentima i električnom pastiru. Odštetu je dobio, ali ona mu ne pokriva ni uloženo zbog, kaže, niskog prosjeka proizvodnje koji se računao.

-Za četiri hektara štete samo dobio 2.132 eura odštete, a na ta četiri hektara da je prinos bio 10 tona po hektaru koliko sam recimo imao ove godine i što je nekakav prosjek kod kukuruza, cijena je 150 eura po toni, po hektaru bi to bilo 1.500, puta četiri je to šest tisuća eura – izlaže jasnu računicu mladi poljoprivrednik.

Zadovoljštinu je potražio na sudu čiju odluku još uvijek čeka. U međuvremenu i dalje nastoji otjerati divljač sa svojih polja koja sve više ograđuje.

-To je dosta učinkovito, ali dok god imaju svi ograđeno. No, opet nekom divljač mora proći kroz žicu, a dodatan problem je što kada se nađe unutar žice često ne zna izaći van – kaže Abramović koji je lani na vlastitoj koži osjetio da su divlje svinje i jelenska divljač nekada jače od električnih pastira.

 

Sada je, kaže, manje divljih svinja, ali je puno jelenske divljači, a s njima su pak problemi drugačiji.

-Jelenska divljač radi štetu dok je kukuruz mali, ona ga odgrize i onda on izraste, ali na njemu nema uroda, nema klipa. Divlje svinje kukuruz povade čim ga posijete i onda ga još možda i stignete presijati, ali srne popasu kada je već peti, šesti mjesec i od parcele onda nemate ništa – opisuje vječnu borbu poljoprivrednika i divljači.

Ove sezone je, kaže Abramović, imao sreće , divljač mu je pojela ‘samo’ jedno jutro i to na onim područjima gdje je imao samo repelente i strašila, očito je pronašla neka nova hraništa. Pomoglo je i što je u plodored dodao i bob na koji divljač nije išla, ali pribojava se da to neće biti dugog vijeka. Tako je, kaže, bilo i sa sojom, na početku su ju primjerice divlje svinje zaobilazile da bi potom shvatila da im se njoj baš lijepo skrivati, a onda i jesti tako da se čini da je ‘borba’ poljoprivrednika i divljači sukob kojem nema kraja.