Anastasiji iz okolice Kijeva mama je jednog jutra rekla: Ne možeš više spavati, počeo je rat. Sad živi u Bjelovaru.

Anastasia Llou, devetnaestogodišnjakinja iz Ukrajine, prisiljena je napustiti svoj dom blizu Kijeva zbog ratnih sukoba koji su razorili njezin dotadašnji miran život. Pronašla je utočište u Bjelovaru, gdje sada započinje novo poglavlje. Prije nego što je rat promijenio tijek njezina života, bila je obična djevojka koja je 11 godina trenirala ples, provodila vrijeme s prijateljima i išla u školu.

Život joj se u potpunosti promijenio

Prilagodba novom životu u Hrvatskoj bila joj je iznimno teška, ponajviše zbog jezika.

– Isprva je bilo strašno. Nisam razumjela ništa, bilo mi je neugodno kada bi mi netko nešto rekao, a ja nisam znala što odgovoriti – priznaje Anastasia. Međutim, s vremenom i svakodnevnim situacijama, poput odlaska u trgovinu i na posao, savladala je jezik i prilagodila se novom okruženju.

Rodbina u Ukrajini joj nedostaje

Anastasia je zahvalna na sigurnosti koju je pronašla u Bjelovaru. Posebno se ponosi svojom mlađom sestrom, koja sada pohađa nastavu u IV. osnovnoj školi u Bjelovaru. Veseli je što će njezina sestra imati priliku za obrazovanje u Hrvatskoj.

– Nedostaje mi Ukrajina, posebno život prije rata kada je sve bilo u redu. No, ovdje imam sigurnost, posao, i najvažnije, mama i sestra su sa mnom – naglašava Anastasia.

Njene misli često su s obitelji i prijateljima u Ukrajini, osobito s ujakom koji je trenutno na bojištu.

– Znam da je dobro, ali kad ga pitamo kako mu je, uvijek kaže da ne smije ništa reći. Baka i mama su u kontaktu s njim, ali ništa ne znamo o tome kako izgleda život na prvoj liniji – objašnjava ona s tugom u glasu.

Početak rata bio je najgori

Anastasia se prisjeća dana kada je rat počeo.

– Tog dana sam bila bolesna i nisam išla u školu. Mama me probudila i rekla da ne mogu više spavati jer je počeo rat. Tada smo otputovale na selo kod bake, a ja sam ostala kod nje još dvije godine. Kada je počeo rat, mamu je nazvao njezin prijatelj i rekao joj da ima posao za nju u Bjelovaru. Tako je mama došla ovdje, a ja sam ostala u Ukrajini jer sam studirala. U početku nisam imala nikakav kontakt s prijateljima jer nije bilo signala, a pozivi se nisu mogli uspostaviti.

Jednom je odlučila posjetiti prijateljicu i putem shvatila koliko se sve promijenilo.

– Nekada su ovdje bile kuće, automobili i ljudi, a sada je sve razrušeno i uništeno, više ničeg nema – govori s tugom. Također dodaje kako je ruska vojska zauzela napuštene domove Ukrajinaca i sada boravi u njima te da su se smjestili i u školi koju je ona pohađala i u kojoj je nekada provodila svaki dan svog života.

Unatoč svim izazovima i boli zbog napuštanja svoje zemlje, Anastasia sada gleda naprijed s optimizmom.