Lucija, Hana i Borna ruše rodne predrasude u sportu

Oči sportske javnosti su nakon kratke stanke ponovno uprte u Pariz u kojem se održavaju Paraolimpijske igre u ovoj iznimno bogatoj sportskoj godini u kojoj su se održali Europsko i Svjetsko vaterpolsko prvenstvo, Europsko rukometno prvenstvo, Europsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre. Zastori na ta natjecanja su spušteni, dojmovi su se slegli, navijači/ce se “bruse” za neka nova natjecanja, a ono najveće, Olimpijske igre će ostati upamćene i po tome što su to bile prve Igre s potpunom ravnopravnošću spolova. Iako je u odnosu spolova najviše pažnje plijenio boks, činjenica je da je po prvi put broj sportašica i sportaša bio jednak, nastupilo je 5250 sportaša i isto toliko sportašica. Puno razloga za slavlje sportašice su donijele Hrvatskoj jer su od sedam olimpijskih medalja Hrvatske na pariškim Olimpijskim igrama četiri osvojile žene. Hrvatsko sportsko okruženje je inače upravo ove godine napravilo male, ali bitne iskorake. Otvorenje Olimpijskih igara je prvi put komentirala žena (Zrinka Grancarić), a po prvi put je u tv studiju Europsko nogometno prvenstvo uz komentatore analizirala i komentatorica (Tihana Nemčić Bojić) i dokazala da žene itekako suvereno vladaju najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Mi donosimo priče mladih sportašica i sportaša koje i koji su u sportu u kojem je njihov spol manjina.

Dežanovačka nogometna muško-ženska priča

Rijetko koji sport će (barem u Europi i Južnoj Americi) izazvati toliko zanimanja i emocija poput nogometa, sporta koji se još uvijek smatra pretežno muškim terenom, ali i na tom “muškom terenu” trči, dribla, brani i zabija i sve više djevojaka i žena. Znaju to u NK Dinamu iz Dežanovca u čijoj školi nogometa aktivno igra 50 do 60 djece među kojima i desetak djevojčica. Jedna od njih je Lucija Dupelj. Lucija ima deset godina, nogomet je na nagovor ujaka počela trenirati prije godinu i pol, svidio joj se i od njega ne odustaje. Uz ujaka nogometni uzor joj je Joško Gvardiol, najviše voli kada na treningu igraju jedni protiv drugih, a ona sama je na nimalo lakoj poziciji beka.

-Moram paziti na obranu, pomagati stoperima da lopta, odnosno protivnički igrač ne dođe do gola jer ako prođe mene onda je na stoperima, a ako prođe njih onda je na golmanu da zaustavi – opisuje svoju ulogu mlada nogometašica.

 

U NK Dinamu u Dežanovcu djevojčice i dječaci treniraju ravnopravno rame uz rame, a reakcije dječaka su različite, nekima je čudno, nekima drago, a treneri, priča Lucija, igračice hvale. Da je neke nogometaše potrebno uvjeriti da nogomet nije muški sport kroz smijeh nam je potvrdio i predsjednik kluba.

-Imamo uzraste U-9, U-11 i U-13 i dečki su nekada malo i ljubomorni pošto su neke djevojčice fizički malo moćnije, ali radimo na stvaranju timskog duha, pa se i poslije utakmica i treninga dosta druže. Zna nekada biti malo ljubomore, ali za sada je sve u redu – kaže predsjednik Dinama Niko Ilinović.

 

Za Luciju nema dileme, curama je mjesto i na nogometnom terenu.

-Nema nikakve razlike, možda čak i bolje da igraju i djevojke jer mislim da smo malo borbenije – iskrena je Lucija, a na istom je tragu bila i dvostruka olimpijska i svjetska prvakinja, američka nogometašica Mia Hamm koja je jednom prilikom ispričala da joj je trener rekao da trči kao cura na što mu je odgovorila da bi kada bi bio malo brži i on tako trčao.

Powerlifting i žene

Još jedan sport za koji se drži da je više muško nego žensko područje je powerlifting, ali ne ako se pita Bjelovarčanku Hanu Vresk. Hana je 23-godišnja studentica građevine koja powerlifting trenira posljednjih godinu i pol. Počela je na nagovor kolege, postala dio kluba Bjelowbar i pronašla se.

-Ja sam se našla u tome, meni to dođe super kao hobi, nešto gdje će se ispuhati i to mi je zanimljivo, dodatna zanimacija uz druženje – kaže Hana kojoj je powerlifting ipak, ističe, hobi.

 

Trenira tri do četiri puta tjedno i ovisno o disciplini može podići više od vlastite težine.

-U čučnju sam do sada uspjela podići najviše 150 kilograma, benchu 55 kilograma, a u deadliftu 175 kg i to je bio novi nacionaalni rekord za juniore jer su u powerliftingu juniori do 23 godine – navodi Vresk koja se priprema za Europsko juniorsko prvenstvo u Češkoj u listopadu.

Te ne tako male težine izazovu pokoju podignutu obrvu.

-Kada idem u neku ‘običnu’ teretanu koja nije fokusirana na powerlifting ljudima to zvuči puno, ali kada odem u powerlifting teretanu onda je u usporedbi s muškarcima kojih je i dalje više u tom sportu to malo – priča Vresk.

 

Ono s čim se powerlifterice suočavaju su stereotipi zbog predodžbe kako bi žene trebale izgledati, stava da su žene krhke i predrasude da powerlifterice ne mogu biti ženstvene.

-Mislim da i dalje ima takvih predrasuda. Iskreno, eto i moja mama misli da ću se ja ‘nabildati’, ali nisam baš primijetila da sam se uspjela, ajmo reći ‘razviti’ baš toliko – smije se Vreski i ističe kako je njeno iskustvo pozitivno, sredina u kojoj trenira puna podrške jer u klubu Bjelowbar su oko polovine članova djevojke.

Plesni podij je žensko polje? Ne ako se pita Bornu Kovačevića

Dok Lucija Dupelj osvaja nogometni teren, a Hana Vresk težine, mladi Bjelovarčanin Borna Kovačević suvereno klizi plesnim podijem pri čemu mu podjednako dobro leže i bečki valcer i rumba, a Borna koji ima 13 godina i za koji dan će krenuti u sedmi razred je odmalena znao da je ritam ono što ga nosi.

-Odmalena sam volio plesati i kada sam u prvom razredu čuo da postoji baš sport odmah sam pomislio kako bih mogao biti jako dobar u tome i tako sam krenuo na treninge i od prvog dana mi se svidio – opisuje svoje prve prave plesne korake Kovačević.

 

Borna se prije šest godina učlanio u ŠPK H8 i s partnericom Petrom Filipan pokorava natjecanja.

-Najponosniji sam na to što smo bili prvaci u standardnim plesovima i viceprvaci u latinoameričkim plesovima i na to što smo u kombinaciji deset plesova osvojili broncu – ističe mladi plesač.

Na komentare školskih kolega koji nisu uvijek bili blagonakloni samo odmahuje rukom.

-Većinom su im reakcije bile čudne jer nisu znali da je ples sport, a kamoli da se dečki time bave, ali na kraju smo se svi složili da je to sport – priča Kovačević.

Borna je jedan od tek petero dječaka i mladića od 70 djece koja plešu u bjelovarskom plesnom klubu i jedini u standardnim i latinoameričkim plesovima. Ostali su na hip hopu i jazz danceu. Od jeseni stižu nove muške plesne snage, ali u pravilu je dječake teško pridobiti na ples.

-Ne zato što oni ne žele plesati i da ne vole ritam nego zbog pritiska školske sredine, vršnjaka. Dio misle da ples nije za dječake već da su to samo rukomet i nogomet, pa dio dječaka pod tim pritiskom odustane, ali ima onih koji se ne daju i kojima je ples strast – tumači razloge rodne plesne neravnoteže predsjednik ŠPK H8 Dragutin Hubak i napominje kako pojedini klubovi nemaju niti jednog dječaka ili mladića u svojim redovima.

 

Plesati bi po njemu trebali svi.

-Dobrobiti su velike. Tu je fizičko stanje jer se aktiviraju svi mišići, a znanstveno je dokazano i da na kretanje u ritmu muzike mozak reagira pozitivno i luči hormon sreće. Ljudi koji se bave plesom su pozitivni, dobronamjerni i teško će se kod njih vidjeti ljutnja – kaže Hubak koji sve poziva na ples jer tko pleše zlo ne misli.