Jedemo domaće? Dio poljoprivrednika zbog mršave prodaje smanjuje proizvodnju, dio s tim nema problema

‘Nije problem proizvesti, problem je prodati’, rečenica je koju domaći proizvođači često ponavljaju. Na problem plasmana ovih su dana na dramatičan način upozorili podravski uzgajivači povrća koji su prvo tone povrća bacili, a potom tone podijelili građanima kako bi upozorili na zastoj u otkupu i otkupne cijene koje su, kažu, ‘bezobrazno niske i omalovažavajuće’. Za kilogram krastavaca su im nudili 20, a paprike 80 centi što ne pokriva ni ulazne troškove, a za sve krive jeftin uvoz. Bacanje i dijeljenje povrća zbog nemogućnosti plasmana u zemlji koja ga ne proizvodi dovoljno za vlastite potrebe zvuči apsurdno, ali stvar je u tome da mi kada se gleda cijela godina nismo samodostatni, ali sada je na tržištu bila velika ponuda.

-Ove je godine posađeno puno sezonskog povrća i u određenom trenutku kada je roba prisutna i izvan plastenika i u plastenicima je došlo do zasićenja. Sada se već osjeti pad ponude jer je dio te robe propao, dio se nije prodao i sada cijena raste i dva do tri puta je veća nego je bila kada je ta kriza nastala. To su oscilacije i proizvođači moraju izdržati dva tjedna takvog pritiska i nakon toga mogu ponovno prodavati po povoljnijoj cijeni – kaže predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara Vjekoslav Budanec i napominje kako ni uvoz cijelo to vrijeme ne stoji već se povrće kontinuirano uvozi.

Kako se povrće prodaje na bjelovarskom području?

No, problema s prodajom nemaju samo podravski povrćari koji ga predaju otkupljivačima. Povrće kući sve češće vraćaju i oni koji ga prodaju na tržnicama. Bjelovarski trbuh grada manje puni košarice i trbuhe kupaca.

-Potražnja je sve manja i manja. Nažalost ljudi su otišli po centrima i plac ih više ne zanima. Bila je velika propaganda da je plac skup, da je ovo, da je ono i ljudi su otišli, a plac nije skup, uvijek je povoljan i roba je povoljnija, ali nažalost to se ne cijeni – pomalo razočarano i tužno kaže Snježana Brković iz Male Črešnjevice dok za svojom kockom na bjelovarskoj tržnici čeka kupce kojih nema kao nekada.

 

Gospođa Snježana povrće uzgaja već trideset godina i trideset godina je na tržnici, ali ne pamti, kaže, lošu godinu poput ove iako je prodaja već neko vrijeme u silaznom trendu. To će se odraziti na njenu proizvodnju.

-Smanjujem proizvodnju, svake godine imam sve manje i manje i možda za koju godinu i odustanem jer vidim da nije to više to – kaže Brković.

Za razliku od nje bjelovarski uzgajivač Davor Krce s prodajom nema problema. Kroz gotovo dva desetljeća koliko se time bavi promijenio je nekoliko modela prodaje, prodavao je na tržnici, zelenoj tržnici, predavao otkupljivačima, a sada ima poznatog kupca i proizvodnju povrća i planira na osnovu prodanog prošle godine. Sadi isključivo ono što zna da će prodati i to plasira u lokalne restorane, škole, vrtiće, ustanove. To znači svakodnevne dostave, ali i određenu sigurnost.

-To je rezultat 17 godina rada. Došli smo do te neke sigurnosti koja opet i nije sigurnost jer znate kakvi su javni natječaji i mi svake godine izgubimo dio kupaca radi cijene, ali nam se otvore neki novi kupci. Osnovni kriterij je cijena u 99 posto slučajeva, čast jednoj iznimci – opisuje svoj model plasmana Krce koji je time zadovoljan.

 

Izostanak strategije i planirane proizvodnje

Kao jedan od većih problema vidi pomalo stihijsku proizvodnju u kojoj kada neka kultura jedne godine dobro prolazi svi ‘navale’ na tu kulturu što potom dovede do sloma tržišta i nemogućnosti plasmana.

-Veliki problem kod naših proizvođača je što se nasadi sve, pa će se onda vidjeti. Ako će cijena biti dobra prodat će se, ako neće bacit će se. Problem je kada ne znate kuda ćete s povrćem koje proizvodite – upozorava Krce koji drži i da resorno ministarstvo nije dovoljno uključeno u rješavanje problema.

S Krceom se slaže i predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara koji ističe i kako je stanje u uzgoju posljedica izostanka organizirane, planske i planirane proizvodnje i nacionalne strategije i prst odgovornosti upire i u državu.

-Nema nacionalne strategije niti interesa da se sektor oporavi. Da imamo veleprodaje, burze povrća tada bi ga se moglo otkupiti i izvesti u neku zemlju gdje ga nedostaje, ali kako će se otkupiti kada mi nemamo razrađen taj sustav? Otkupljivači koji rade uglavnom rade za trgovačke centre u Hrvatskoj i kada oni ne trebaju povrće oni nemaju kamo s robom – upozorava Vjekoslav Budanec.

Kao rješenje vidi francuski i talijanski model.

-Oni imaju ustrojene velike zadruge i zelene burze. Što mislite gdje naši uvoznici kupuju robu, pa kupuju na tim veletržnicama kada padne cijena. Da smo mi tako nešto imali možda bi netko kupio i kod nas. Kod nas nema nacionalne strategije, a kako vidimo ni u skoroj budućnosti neće biti riješeno jer nema na vidiku promjene – pesimističan je Budanec.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.