Bubnjarske palice kao vječni podsjetnik na nezaboravne koncertne avanture

Poštanske markice, magneti s putovanja, gramofonske ploče, kovanice česti su predmeti koje sakupljači posjeduju u svojim bogatim kućnim zbirkama. Pomalo neobičnim i nesvakidašnjim hobijem posljednje 23 godine bavi se Bjelovarčanka Monika Girtšal, koja svaku moguću priliku nastoji iskoristiti za prikupljanje, ni manje, ni više bubnjarskih palica. Prisjeća se kako je sve počelo sasvim slučajno, 2001. godine na koncertu Crnog perja na paviljonu u Bjelovaru.

Posjeduje 60 bubnjarskih palica

– Moj mlađi brat, tada desetogodišnjak sjedio je za vrijeme svirke na rubu paviljona, igrao se i svirao „zračne bubnjeve”. U jednom trenutku prišao mu je bubnjar i samoinicijativno poklonio palice, koje su naposljetku ostale kod mene. Tada se zapravo rodila ideja o neobičnom hobiju, jer od rane mladosti volim ići na koncerte i glazbene festivale, koji su idealna prilika za dobivanje palica, otkriva simpatična 40-godišnjakinja, po zanimanju odgojiteljica u vrtiću.

Monika trenutno posjeduje 60 palica, čiji su vlasnici bubnjari poznatih domaćih i stranih bendova, od kojih neki nažalost više ne postoje. Zabranjeno pušenje, Let 3, The Bambi Molesters, Postolar Triper, Neno Belan, Kawasaki 3p, Brkovi, Repetitor, Šank, Mašinko, Ogenj, Kozmodrum, Dikobraz, bjelovarski Zayn, Petar Punk i Them Moose Rush te strani bendovi Mad Sin, Eke Buba, Twisted Rod, Vasil Hadžimanov band i Bolesna štenad, dio su trenutne kolekcije.

 

– „Pohod” na palice odvija se spontano, bez puno priprema i planova, jer je svaki pokušaj dobivanja tog posebnog suvenira veliki izazov. Prate ga naleti adrenalina, ali i određena doza ludosti. S obzirom da sam tijekom studentskih dana bila aktivna na alternativnoj zadarskoj sceni, nerijetko sam susretala razne bendove, pa tako imala i bolji pristup backstageu i glazbenicima. Naravno, do dosta njih nisam uspjela doći, jer je to na velikim koncertima i festivalima nemoguća misija, kaže nam Monika.

Iako do svog posebnog suvenira dolazi zahvaljujući vlastitim vještinama, u akciju se nerijetko uključuju i razni pomagači, od kamermana, zaštitara, do fotografa, tehničkog osoblja, čak i slučajnih prolaznika. Reakcije su uglavnom pozitivne, simpatične, ponekad vrlo emotivne, no dogode se i one manje očekivane.

Najupornije čekanje

– Najupornije čekanje ikada bilo je na Terezijani prije dvije godine, nakon koncerta Majki. Sve je bilo dogovoreno, stajala sam kod zaštitne ograde otprilike 45 minuta i nažalost, bubnjar se više nije vratio. Jedini bend koji me je na neki način skroz odbio bilo je Hladno pivo. Njihovog vozača sam zamolila za pomoć, na što je on pristao, da bi bubnjar samo odmahnuo rukom i otišao. Razumijem takve situacije i ne stvaraju mi nelagodu, jer pretpostavljam da su neke palice prilično skupe, pa ih bubnjarima nije drago poklanjati, smatra Monika.

Jedna od zanimljivijih anegdota dogodila se na koncertu grupe Kozmodrum u Zagrebu.

– Bubnjar Janko Novoselić je bio vrlo drag, pristupačan i bez problema mi je poklonio palicu, no slijedećeg dana joj više nije bilo ni traga. Ubrzo sam se pomirila da je vjerojatno izgubljena. Prošlo je više od šest mjeseci i na veliko iznenađenje, tijekom generalke stana, shvatim da je upala između zida i madraca. Taj trenutak mi se baš nekako urezao u sjećanje, prisjeća se.

Iako tek manji broj palica krase autogrami, svaka na sebi ponosno nosi datum, ime benda i grada u kojem je koncert održan, a da bi cijela priča postala još zanimljivija, čini se da su bubnjarske palice svoje “prste” uplele i u Monikin ljubavni život.

– Moj nevjenčani suprug je bubnjar bjelovarskog Petra Punka i zaista je bilo zanimljivo kada smo se tek upoznali i razgovarali o mojim avanturama. Naravno, zbirku su vrlo brzo nadopunile i njegove palice, do kojih sam morala doći nikako drugačije nego službeno. Kao i svakog puta do sada, pričekala sam kraj koncerta, prišla pozornici i rekla: – Ja sam Monika i bila bih presretna kad bi mi za uspomenu poklonili bubnjarsku palicu.