Kako je islandska premijerka Zoranu Milanoviću očitala lekciju iz demokracije

Islandska premijerka Katrin Jakobsdottir dala je ostavku kako bi se na nadolazećim izborima u Islandu kandidirala za predsjednicu te zemlje. Svjetski mediji koji jučer i danas prenose tu vijest ne pojašnjavaju dodatno razloge ostavke jer, osim što je tako određeno zakonskim propisima i aktima, u demokratskim zemljama se podrazumijeva da jednostavno nije normalno u isto vrijeme sjediti na dvije stolice ili na izbore ići s figom u džepu te čuvati jednu fotelju dok se natječeš za drugu. To se tako jednostavno ne radi. To nije činio čak ni Vladimir Putin koji je nekoliko mandata „šetao” između predsjedničke i premijerske dužnosti u Rusiji. Niti, geografski nam bliži, Aleksandar Vučić, koji se također izmjenjivao na istim dužnostima u Srbiji.
Još od diktatorskih vremena nitko nije spomenuo mogućnost da neka država u jednoj osobi ima predsjednika i premijera. Bulaznio je o tome prije nekoliko godina Mislav Kolakušić, no malo tko je njegove izjave kako će jednoga dana biti premijer, predsjednik, eurozastupnik i tko zna što još sve ne, uzimao ozbiljno.
Danas je najbliže takvom bulažnjenju aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović kojemu je propao pokušaj kandidature na parlamentarnim izborima. Baš kao što je slučaj s europskim medijima koji danas pišu da je islandska premijerka dala ostavku zbog predsjedničke kandidature, tako je i većina hrvatskih medija tog 15. ožujka u prvom trenutku objavila – Milanović daje ostavu, ide na parlamentarne izbore! Jer je pretpostavka o ostavci, baš kao u islandskom slučaju, tada bila očekivana i logična.
Ali, za razliku od islandske premijerke, hrvatski predsjednik pokušao je prevariti birače i na izbore krenuti sa sigurne predsjedničke funkcije. Znajući kako će, u slučaju poraza na parlamentarnim izborima, bar još idućih sedam-osam mjeseci moći uživati u svim privilegijama koje mu trenutna dužnost omogućuje.
Drugim riječima, Milanović je takvim potezom jasno poručio kako mu na prvom mjestu nisu Hrvatska i hrvatski građani, već osobni interesi. Na žalost, isti ti hrvatski građani već su bezbroj puta svjedočili sličnim igračima i pričama na političkoj sceni. I sama koalicija „Rijeke pravde” koju Milanović predstavlja, sazdana je na isti kalup – od međusobno posvađanih aktera koji su se okupili s jednim ciljem – da sačuvaju udobne saborske fotelje i visoka primanja.
Njihova najveća nesreća je u tome što hrvatski građani znaju misliti svojom glavom pa takve nepoštene političke igre sve teže prolaze. Potvrđuje to i naglo splašnjavanje euforije oko najave Milanovićeva izlaska na izbore, nakon što je poručio kako ostavku na mjesto predsjednika neće dati i nakon što je svjesno nastavio kršiti Ustav, pokušavajući postati premijer mimo izborne procedure, dakle mimo volje građana. Na svoju te sramotu SDP-a i svih ostalih koji ga na tom putu podržavaju.
Ono što se pompozno tog 15. ožujka najavilo kao veliki preokret u hrvatskoj politici i povratak ljevice na vlast, pretvorilo se u politički fijasko, i za Milanovića, i za ljevicu, koja je, upustivši se u tu nepoštenu političku ”rabotu” potpuno izgubila kredibilitet. Da je Milanović pokazao mrvicu hrabrosti, baš kao što je to jučer učinila islandska premijerka Jakobsdottir, možda je zaista moglo biti drugačije. Možda bi ovi parlamentarni izbori, kako su mnogi najavljivali prije manje od mjesec dana, zaista bili najneizvjesniji dosad. Zbog Milanovićeve fige u džepu to nećemo nikada doznati.
Foto: Facebook Katrin Jakobsdottir