Nagrađeni profesor Sušilović: Rukomet je moj život, a sve se u mojoj obitelji planira po tome

Garešnički nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture Jozo Sušilović u prosincu prošle godine dobio je nagradu Hrvatskog školskog sportskog saveza radi aktivnog promicanja i razvijanja školskog sporta. Nagrada „Svečanost školskog sporta“ dodjeljuje se istaknutim nastavnicima tjelesne i zdravstvene kulture iz svih županija, a prošle je godine u Bjelovarsko bilogorskoj županiji to bio upravo Sušilović čija profesorska karijera traje već 40 godina.

-Kad sam dobio mail da sam među nagrađenima, ja sam mislio da se to mene ne tiče, da je to mail koji ide općenito svim profesorima tjelesne i zdravstvene kulture. Uistinu nisam ni razmišljao da sam nominiran pa sam ostao malo zatečen tako da nisam ni reagirao na taj mail pa su me kasnije zvali zašto nisam i onda sam zapravo shvatio da sam ja taj koji je nagrađen – ispričao nam je svoje iznenađenje Jozo Sušilović i nastavio – Znači mi jako puno, uistinu sam sretan i ponosan sam na sebe. Bez lažne skromnosti, mislim da takve nagrade i jesu za one koji su svojim radom puno napravili.

Sušilovićeva profesorska karijera traje već 40 godina, a ove će se godine umiroviti – Ovo mi je posljednja radna godina budući da ove godine navršavam 65 godina i s prvim rujnom ja sam i službeno umirovljenik – ispričao je.

Školsko sportska karijera

– Najveći su uspjesi kad se školska ekipa plasira na državnu završnicu – objasnio nam je Sušilović i dodao – Ja sam u karijeri imao više puta takvih uspjeha sa Srednjom školom August Šenoa iz Garešnice, imali smo i rukometa, atletike, nogometa…Tamo smo postizali dobre rezultate, primjerene veličini naše škole.

– U atletici smo, recimo, bili u završnici, a nemamo ni jednog atletičara – ispričao nam je sugovornik – Imao sam jednog učenika koji je bio najuspješniji u svojoj disciplini bacanja kugle, bacio je kuglu jedno metar i 80 dalje od najboljeg sljedećeg. To nije rezultat rada u nekom atletskom klubu pa da mogu reći da je za to zaslužan neki trener, već je to uistinu rad u školi.

Sušilović napominje kako je svjestan uloge koje profesori tjelesne i zdravstvene kulture imaju u manjim mjestima te da je uvijek zainteresiran za rad s djecom koja imaju volju i želju raditi i postizati rezultate.

-Kroz svoju sam karijeru uistinu dosta toga uspjeha i napravio, moji se uspjesi zapravo temelje na tome da ne dobivam učenike koji si već u nekom klubu, već ih sam stvaram – prisjetio se Sušilović i nastavio – Onda kad postigneš takav rezultat s učenicima koji nisu u klubu onda je to zaista velik rezultat i za tebe osobno.

Kao što to uvijek u sportu biva, uz dobre rezultate postoje i oni manje dobri.

-Najviše mi je žao rezultata kojeg nisam prošle godine ostvario. Za nijansu smo izgubili u rukometu u utakmici djevojčica protiv Prve osnovne škole i to sa jedan razlike. To bio za mene najveći uspjeh u karijeri jer bi s takvom jednom malom školom, bez dvorane, gdje radimo tjelesni u učionici, bez ijedne igračice koja igra aktivno rukomet, a nosili smo se ravnopravno s djevojčicama iz Prve osnovne škole koje većina treniraju u klubu – prisjetio se tog bolnog poraza Sušilović – Cure su plakale, baš dirljiva situacija, znale su one što bi značilo da postignemo uspjeh s tom djecom koja nikad nisu trenirala u sportskoj dvorani.

Ističe i kako im je tad nijansa nedostajala da prođu u završnicu turnira, no nakon toliko godina staža u sportu svjestan je da je to sport i da se to događa. No zbog dobre ekipe iz poprilično male škole, ovaj mu je poraz posebno bolan.

-U razredu imaš 10 učenika, neka to bude pola cura i pola dečkiju, onda ne možeš skupiti ekipu samo u sedmom ili u osmom razredu pa moraš uzimati mlađe učenike pa onda s takvim ekipama dođeš na takav nivo – opisao je Sušilović sportske probleme malog mjesta – Žao mi je što  nisam svoju Trnoviticu bar jednom uspio dovesti u završnicu. Prošle godine je bio taj slučaj kad sam imao uistinu krasne djevojčice i to mi ostaje najžaliji trenutak u svom višegodišnjem radu sa školsko sportskim klubovima.

Već godinama aktivno radi u muškom i ženskom garešničkom rukometnom klubu, a sa ekipama iz srednje škole više je puta bio u završnicama državnih prvenstava, no napominje kako su to djeca koja treniraju i klubu.

Rukometni klub Garešnica

Rad u dvije škole i rukometnom klubu iziskuje puno vremena, odnosno, ostavlja malo slobodnog vremena, stoga nas je zanimalo kako se nosi s gustim rasporedom.

-To bi zapravo bilo pitanje za moju suprugu – odgovorio je na pitanje o aktivnostima u Rukometnom klubu Garešnica i dodao – Ja sam kao mlađi rekao da je rukomet moj život, i je, sve se u mojoj obitelji planira kad su treninzi, kad su utakmice…

-Puno me ljudi pita: Ideš u mirovinu, što sad? – o planovima će Sušilović – Idem u mirovinu zato jer sam navršio toliko godina, ali pošto me u klubu, barem tako kažu, još uvijek trebaju, a ja se isto osjećam dovoljno sposoban da mogu to raditi i radit ću dokle god budem prije svega mentalno zdrav, fizički sam još koliko toliko.

Neovisno o godinama, Sušilović ima još za ponuditi Rukometnom klubu – Imam, pogotovo u gradu s mlađim dobnim kategorijama, mislim da moji dečki koji to rade zajedno sa mnom su mi puno zahvalni i puno žele učiti od mene. Ja sam još uvijek pomoć i pomažem koliko god mogu.

-Nivo druge lige je idealno za naš grad, za kvalitetu rukometa, a želja i cilj mi je da uvedemo naše mlade igrače u drugu ligu. Trenutno imam jednu mladu, poletnu ekipicu, dobrih rezultata ne fali, ali nedostaje nam iskustva, zeleni smo. Nismo loši, ali malo nam iskustva još fali – zaključio je Sušilović.

FOTO: Facebook Hrvatski školski sportski savez