Najdugovječniji stečaj u Hrvatskoj ne pokazuje znakove zamora

Zagrebačka Nama u stečaju je već 23 godine. Tek nakon 23 godine vjerovnici, a u ovom slučaju riječ je o tvrtci Croatia osiguranje, uspjeli su ishoditi ono što je trebalo uslijediti prije desetljeće-dva. Prodaju zgrada u Ilici i na Kvaternikovom trgu.

Croatia osiguranje je, usto, razlučni vjerovnik, dakle vjerovnik čija su potraživanja osigurana založnim pravom, što bi u stečajnom postupku trebalo značiti da je „gazda”. A vrijedi napomenuti i da je cilj svakog stečajnog postupka što uspješnije namirenje vjerovnika, a tek onda sve ostalo.

U slučaju najduljeg stečajnog postupka u Hrvatskoj, a to je stečaj Name, stečajni upravitelj trebao je procijeniti hoće li se vjerovnici u većoj mjeri namiriti prodajom imovine ili nastavkom poslovanja. Stečajni je procijenio da će vjerovnici imati više koristi ako Name nastave poslovati i tko zna, vjerojatno je ta odluka prije 20 godina i držala vodu.
Ali, u međuvremenu je nastao internet, pametni telefoni, poslovanje u cloudu, navigacija je standardan dio svakog automobila, razvila se i umjetna inteligencija, internet stvari i društvene mreže.

U vrijeme kada je Nama ulazila u stečaj gotovo da i nije bilo velikih trgovačkih centara, uz izuzetak Importanne centra kraj glavnog željezničkog kolodvora. Tek godinama nakon stečaja Name stigli su Avenue Mall, Supernova i Arena centar.

Dok su se trgovački centri u Zagrebu i diljem Hrvatske gradili i rušili, bili krcati i praznili se, mijenjali vlasnike i strijepili od Amazona i neminovnih promjena koje donosi online poslovanje, Nama je stajala na mjestu, praktički neopterećena kapitalizmom.

Naime, iz godišnjih izvješća Name vidljivo je da je poslovanje godinama bilo na stabilnoj nuli ili oko nule. Kada bi Nama pokrila sve svoje troškove, par mrvica udijelilo bi se vjerovnicima, taman dovoljno da se status quo održava.

Croatia osiguranje, tvrtka-vjerovnik koja se drznula potegnuti pitanje poslovanja Name iz snova, te davne 2000. godine bila je u većinskom državnom vlasništvu. Čak se i tu uspjelo u međuvremenu promijeniti pa je država danas vlasnik tek kontrolnog paketa, dok ostati drži jedna tvrtka iz Rovinja. Ta tvrtka u vrijeme kada je proglašen stečaj Name bavila se proizvodnjom duhana i zvala se Tvornica duhana Rovinj. Danas se ta tvrtka bavi turizmom, osiguranjem, ali i proizvodnjom ribe.

Ovih dana javnost se zabavlja pitanjem hoće li Nama, kupi li je netko, zadržati sadašnju namjenu ili će postati hotel ili nešto treće, dok ono glavno pitanje ostaje neokrznuto. Kako je pobogu moguće da jedna tvrtka provede više od 23 godine u stečaju, s tendencijom da taj stečaj potraje i 30 godina?