Tko održava i posjećuje grob Titove djece u Velikom Trojstvu?

“Mir i tišina neka vlada nad vašim grobom, neizmjernu bol i tugu mi ponesemo sobom. Tužni roditelji.”

Te je riječi početkom 1924. godine na nadgrobni spomenik malenoj Zlatici i Hinku iz Velikog Trojstva uklesao poznati bjelovarski klesar Tribuson. Hinko je preminuo 1922. godine, kad mu je bilo samo tjedan dana, a njegova sestra godinu kasnije, dok je bila stara godinu i pol . Tužna majka koja im je podigla spomenik bila je Pelagija Belousova, a otac Josip Broz, čovjek koji će dvadesetak godina kasnije postati vladar Jugoslavije.

Stoljeće nakon tragičnih događaja u obitelji Broz, posljednje počivalište malenih Hinka i Zlatice i dalje je uređeno i čisto. Za to se brine Općina Veliko Trojstvo koja redovito održava njihov grob.

-Povremeno onamo dolaze ljudi iz drugih krajeva, obiđu grob, ostave cvijeće. I u Općinu znaju nazvati ljudi i raspitivati se o činjenici da je Josip Broz Tito kratko vrijeme živio u Velikom Trojstvu. Jer, detalji oko toga javnosti zapravo i nisu toliko poznati – priča nam pročelnik iz Velikog Trojstva Dražen Juranić.

Turizam bez Tita

A tako će, po svemu sudeći, ostati i dalje. Iako Veliko Trojstvo ima veliki turistički potencijal, čini se kako za Tita u toj priči nema mjesta. Osim groba njegove djece, ondje još malo toga podsjeća na činjenicu da je dugogodišnji prvi čovjek bivše Jugoslavije tu proveo četiri godine života. Kuća u kojoj je živio pretvorena je u etno centar u kojem nema ni traga o životu obitelji Broz. U sklopu velike obnove etno kuće i okućnice, plan je ondje izložiti tek dio ograde kakvu je bravar Josip Broz, radeći početkom prošlog stoljeća u Velikom Trojstvu, izradio vlastitim rukama.

Josip Broz i Pelagija Bjelusova u Veliko Trojstvo su doselili 1921. godine. Broz, kasnije poznatiji kao Tito, javio se na oglas tamošnjeg mlinara Pollaka koji je u to vrijeme imao najveće privredno poduzeće u tom kraju. Radio je kod njega sa strojevima, a povremeno i kod drugih ljudi u selu. Svjedoci toga vremena zabilježili su se kako je puno čitao te kako je vrlo brzo oko sebe počeo okupljati istomišljenike sklone komunističkoj ideji. Među njima su bila i neka, Bjelovarčanima jako dobro poznata imena, poput Steve Šabića, Franje Gregureka, Đure Šegovića i drugih. Broz je iskoristio svoj položaj radnika u mlinu pa je seljacima koji su onamo stizali iz svih krajeva govorio o ustroju poljoprivrede u Sovjetskom savezu, gdje je i sam proveo kratko vrijeme. Gazdi Pollaku nije se svidjelo njegovo političko djelovanje pa ga je u jednom trenutku čak i otpustio, no kako je Broz bio odličan majstor, ubrzo ga je zvao nazad.

Operacija oka

U Velikom Trojstvu Brozu i supruzi Pelagiji rodilo se troje djece. Zlatica je rođena 1921., a umrla je u dobi od godinu i po od ‘škrleta’ odnosno difterije, dok je Hinko je jedva poživio tjedan dana. Pretpostavlja se da ga pokosio šarlah jer je u to vrijeme, 1922. vladala velika epidemija te bolesti. 1924. godine supružnicima Broz rodio se sin Žarko koji je preživio, postao sovjetski časnik te je poživio do 1995. godine.

Osim podataka o rođenjima djece, u medicinskoj dokuemntaciji se mogu naći i druge zanimljivosti o životu obitelji Broz u ovim krajevima. Tako se u povijesnim spisima iz bjelovarske bolnice može pronaći podatak kako je Josip Broz ondje svojedobno operiran, i to nakon što mu je u oko na radnom mjestu upala čelična prašina. Operacija je bila uspješna, no nakon nje je morao nositi naočale.

Veliko Trojstvo obitelj Broz je napustila 1925. godine. Preselili su u Zagreb, potom u Kraljevicu. Brak Josipa i Pelagije je brzo raspao i svatko je krenuo na svoju stranu. Tito je u Trojstvo povremeno dolazio i kasnije, a jedan od zapaženijih dolazaka bio je onaj 1973., u sklopu obilaska čitave Jugoslavije. Tada je, u društvu nekadašnjih sumještana, obišao poznata mjesta, a sa svojom posljednjom suprugom Jovankom stigao je do seoskog groblja. Ondje je položio cvijeće na posljednjem počivalištu svoje djece. Na grobu koji je danas jedini podsjetnik na prolazno prisustvo svoga oca u tom kutku Bilogore.

Foto: Knjiga ‘Tito u Bjelovaru’, Stanislava Koprivica-Oštrić