Dobro je što u serijalu o prešućenim bitkama Domovinskog rata nije bilo ‘ušminkavanja’

Pretpremijera dokumentarnog serijala „Otkos, Orkan, Papuk – Propast projekta Velike Srbije” bila je nabijena emocijama, a prisjećanje na prešućene bitke s početaka Domovinskog rata bilo je posebno emotivno za Andreju Dečak Kovač, kćer generala Đure Dečaka i Marina Višića, sina dr. Anđelka Višića. Andreja je 1991. godine imala 12 godina, u to vrijeme vrlo je rijetko viđala oca i zamjerala mu je što ga nema kod kuće. U tim godinama, kaže, nije mogla shvatiti veličinu onoga što je radio za Hrvatsku.

„Mislim da je serijal napravljen jako kvalitetno i s izuzetno puno povijesnih činjenica. Neke od priča znala sam od oca, a svakako je dobro sagledati ta događanja sa svih strana. Ja sam znala samo ovu virovitičku stranu, a i drugačije to gledam danas jer u vrijeme kada se to događalo imala sam 12 godina. Svakako je lijepo vidjeti da je ovo što se dogodilo u Zapadnoj Slavoniji ostalo zabilježeno jer je, na žalost, kroz povijest uvijek nekako bilo zanemareno. Mislim da je interesantno i za mlađu generaciju”, istaknula je Andreja. Za nju taj dokumentarni serijal ima i dodatnu dimenziju.

„Moja sjećanja su da tate uglavnom nikada nije bilo. Od njegovog uhićenja na početku pa do njegove vojne karijere, zapovjedništva u Osijeku i kasnije saborske funkcije, meni je zapravo jako velik broj godina prošao bez oca. Zbog toga volim pogledati ovakve stvari jer kao dijete sam mu, naravno, zamjerala što ga nema i nisam mogla shvatiti u toj dobi veličinu onoga što je radio za Hrvatsku”, napominje Andreja Dečak Kovač koja dodaje da će obavezno pogledati svih sedam epizoda serijala, s obzirom da su na pretpremijeri prikazane samo dvije.

Prvi dojmovi Marina Višića također su pozitivni, uz napomenu da za ukupnu ocjenu serijala mora pogledati sve epizode, što će svakako i učiniti.

„Ovaj serijal prikazuje vrijeme koje je bilo više srca, a manje organiziranosti i koordinacije, svega onoga što je došlo četiri godine kasnije u Bljesku i Oluji. Ostala mi je u pamćenju rečenica Zlatka Mađeruha da su naučili da se liječnike ne šalje na prvu liniju. Na žalost, bila je skupa cijena za naučiti tu lekciju, ali takvo je vrijeme bilo. Dosta je tu bilo stvari koje ne znaju i mislim da je bitno da se u nekom dokumentarnom serijalu sagledaju sve stvari. Ako je bilo loših stvari, da se one kažu bez obzira koliko to nekome pasalo ili ne pasalo. Upravo zbog tog objektivnog pristupa čini mi se da bi serijal u globalu mogao biti jako dobar. Nadam se i pretpostavljam da nije bio ušminkavanja i da je slijed događanja prikazan onako kako se dogodio, da su se greške događale. Nitko to ne osuđuje zato što su ljudi išli srcem, ali opet, vojska je vojska”, napominje Višić te dodaje da misli da će dokumentarni serijal otvoriti još neka pitanja.

„Pretpostavljam da neće svi biti zadovoljni svojim prikazom u tom serijalu, tako da još će se nešto pričati o tome. Mislim da je bitno da se o tome razgovara i diskutira nakon samog prikazivanja”, govori Višić koji je 1991. godine imao 16 godina.

„Sjećam se samo ishoda. Informacija je bilo jako malo, mi smo dobivali informacije iz druge, treće četvrte ruke. Sjećam se samo osoba koje su došle na vrata reći tu tužnu istinu”, govori Višić i dodaje da se sjeća da je njegova obitelj, baš poput ostalih bjelovarskih obitelji, često tada spavala u podrumu zbog zračnih uzbuna i prijetnji JNA. Kaže da mu kao miris rata ostao miris vlage iz podruma.

 

Ovaj tekst je sufinanciran od strane Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.