Iako poštarica Gordana najčešće donosi račune s terena ima samo lijepa iskustva. A i psi ju vole!
BJELOVAR – Možda smo nekada kada bismo ugledali poštara očekivali pismo od rodbine iz daljih krajeva ili pak ono ljubavno. No, danas situacija nije ni približno takva jer u većini slučajeva poštar ili poštarica donosi račune ili u manje ružnom slučaju paket koji smo naručili sami. Ipak, njihov posao je dragocjen, ali i zahtjevan, a da ih nema možda bismo zaboravili na neku od financijskih obveza.
S ciljem da se pobliže upoznamo s jednim od starijih radničkih zanimanja, razgovarali smo s poštaricom Gordanom Terek koja biciklom obilazi središte grada Bjelovara.
– Kada se ujutro dođe u poštu, ona se mora razraditi i pripremiti za izlazak na rajon odnosno teren. Naravno, uzme se sve što treba dostaviti, preporuke, račune, novce, pakete, s tim da biciklom prevozimo samo manje pakete dok se veći dostavljaju vozilom. Na rajonu idemo od kuće do kuće, od sandučića do sandučića. Poslije toga se vraćamo u poštu, radimo obračun, predaju se novci i sve što se nije moglo isporučiti. Tu mislim na onaj papirić koji većina ne voli jer se mora doći osobno u poštu – rekla je Terek.
Svoj posao Gordana Terek radi pet godina, no nije uvijek radila u širem centru grada.
– Svi poštari inače mijenjaju terene prema potrebi, ali lijepo je kada je poštar dulje vrijeme na jednom području jer upoznajemo stranke kao i one nas – rekla je.
Prije nego uđe u posao, poštar prolazi određene edukacije odnosno ima svog mentora.
– Poštar dobije starijeg poštara za mentora koji ga uči raditi. S njim radi dok ne bude spreman da na teren ide sam. Kada netko tek postane poštar i dođe u naše prostorije, izgleda mu da ima svega i svačega i čini se komplicirano, ali s vremenom se sve pohvata, nije to kvantna fizika – priča Terek.
Spremni za sve vremenske uvjete
Iako posao fizički nije zahtjevan, poštari ne mogu birati vremenske uvjete pod kojima će raditi.
– Poštar je uvijek vani i mora se naviknuti na sunce, kišu, zimu. Tko nije spreman pokisnuti ili se dobro ugrijati na suncu, teško da će izdržati. Naravno, ne možemo birati vremenske uvjete – kaže.
Potvrdila je Terek već duže vrijeme očitu činjenicu – pisma i razglednice polako, ali sigurno, odlaze u zaborav.
– Tu i tamo nađe se koja razglednica i koja čestitka, pisma mislim da čak više ni nema. Sve su to većinom računi koji također pomalo odlaze u povijest jer je digitalno sada na dohvat ruke. I kada sam počela raditi prije pet godina, već je pisama bilo manje – rekla je Terek.
Zato je više paketa što znači da građani sve više naručuju putem interneta.
– Osobno na biciklu dostavljam samo manje pakete dok se ostali prevoze motorom ili automobilom – dodaje.
Terek na svoju sreću voli životinje pa sa psima nije imala problema, a poznato je da upravo psi nisu najveći obožavatelji poštara.
– Imala sam možda jednu situaciju gdje je pas bio mali i nisam očekivala da će biti ljut. No, uglavnom vjerujem da osjete tko je kakva osoba i voli li životinje. Mislim da većina pasa zapravo ne voli zvuk motora ili auto pa da laju i iz tog razloga – rekla je Terek.
Što se tiče ljudi, poštarica također ima lijepa iskustva, a posebno joj je drago što nekome može i uljepšati dan.
– Ima jedna gospođa koja me zamolila da svaki put kada nosim poštu, malo svratim do nje čisto da s nekim progovori par riječi. Žena živi sama, ne ide nikuda jer teško hoda i onda joj je poštar jedini kontakt. Zato, uz to što joj nosim račune, malo i popričamo jer znam da joj to puno znači. Ne bi čovjek vjerovao koliko u centru grada ima usamljenih ljudi – priča Terek.
Mladi ljudi nisu previše “zagriženi” za posao poštara.
– To nije tako zahtjevan i težak posao, a opet treba netko biti i poštar, ne mogu svi raditi za računalima – poručuje.
Što god nam poštari donosili, bez njih ne možemo, zato ne smijemo na njih biti ljuti poput pasa kada nam nose račune jer oni, kao i svi, samo rade svoj posao.