Postoji važna razlika u osudi nasilja koje se dogodilo 1933. i onoga koje se događa danas
Pravu buru u Hrvatskom saboru izazvala je ovotjedna rasprava o prijedlogu Deklaracije o priznavanju Gladomora u Ukrajini 1932.-1933. godine genocidom nad ukrajinskim narodom. Svatko tko je slušao povijest u osnovnoj školi zna da je riječ jednom od najstrašnijih zločina počinjenih u Europi u prošlom stoljeću. U želji da istrijebi ukrajinski narod, bivši sovjetski vođa Josef Staljin umjetno je izazvao glad u toj zemlji, što je za posljedicu imalo smrt između četiri i šest milijuna ljudi. Riječ je o genocidu koji bez rasprave treba osuditi, slažu se povjesničari, ali i svi drugi ljudi zdravog razuma.
No, hrvatski saborski zastupnici ni tako jednostavnom zaključku nisu u stanju dati legitimitet bez žučne rasprave. Oporba se tako neki dan kritikama počela nabacivati na prijedlog vladajućih, nalazeći mu niz mana. Tko je zastupnik Davorko Vidović poručio kako je Gladomor trebao biti osuđen odavno, prije 15 i više godina, a ne tek danas 2023. Netko neupućen mogao bi pomisliti da se zastupnik Socijaldemokrata politikom počeo baviti jučer, a ne još tamo negdje devedesetih. Tijekom dugogodišnje karijere u više navrata bio je saborski zastupnik, ministar, gradonačelnik, vijećnik… No, očito nikad nije bio dovoljno politički uspješan i utjecajan da bi u nekom trenutku sam inicirao priču o proglašenju Gladomora genocidom.
Na noge je skočio i Marijan Pavliček iz Hrvatskih suverenista koji je istaknuo kako je sličan prijedlog njegova stranka imala nedugo nakon početka ruske agresije na Ukrajinu. Prošao je poprilično nezapaženo pa se javnost vjerojatno slabo sjeća te inicijative, koja predstavlja simboličnu podršku ukrajinskom narodu. U puno boljem sjećanju većini je ipak ostao događaj koji se u Saboru odigrao malo kasnije, u prosincu 2022., kada se glasovalo o stvarnoj pomoći Ukrajini. Među zastupnicima koji su rušili misiju EUMAM i uključivanje Hrvatske u vojnu pomoć napadnutom ukrajinskom narodu, isticali su se upravo Hrvatski suverenisti.
„Ne polažem račune ni Kijevu ni Moskvi, samo hrvatskom narodu,“ grmio je tada sa saborske govornice Marijan Pavliček, strašeći hrvatske građane bombaškim napadima i drugim oblicima ruske odmazde u slučaju uključenja u EUMAM. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Za nasilje jednog naroda nad drugim normalan čovjek ne nalazi opravdanje i uvijek će ga osuditi. Bilo da je riječ o nasilju koje se dogodilo 1933. ili o onome koje se događa danas. Razlika je u tome što nasilje kojemu upravo svjedočimo možemo pokušati spriječiti i tako se izdignuti iznad simbolike. Neki hrvatski saborski zastupnici, na žalost, to još nisu spoznali.